Ćaća

Skrivao sam se iza ograde da ne vidi moj strah.

– Sad si ti muško i zaštitnik obitelji! – dobacio bi mi to poput lopte i ušao u stari, zeleni kamion.

– Ćaća, ostani! – vrištao sam u sebi da nitko ne čuje.

Odmahujući mu lijevom rukom, gotovo mehaničkom kretnjom, majka je već drugom skupljala ovješeno rublje sa zahrđale žice. Brat je plakao za majčinom pažnjom dok se prašina podizala s nepopločena puta. Običavao je odlaziti u jesen kad sam s ormara uzimao žute dunje i približavao ih nosnicama. Pred nama su se prostirali mjeseci čekanja i rijetkih trenutaka sreće dok smo čitali pristigle razglednice. Nikada nismo točno znali što radi i gdje se nalazi – majci je bilo važno da šalje novac.

– Kolko je ovi put posla taj đava? – pitala bi onako usput brojeći novac.

– Majko, kolko?

– Sitnica, al’ bit će za zimu.

– A šta je napisa? A, majko, reci!

– Evo ti! Čitaj! Iđeš u školu – pružajući mi razglednicu, primala bi se posla.

Noćima bih, tim dvama recima očeva rukopisa, pridruživao značenja i u njih upisivao događaje koje sam, u svojim mislima, proživljavao s njim; pecali smo tune i bacali mreže, lovili divljač i štavili kožu, od šiblja pleli košare za ljekovito bilje i pasli ovce na planinskim livadama. Moj otac bio je velik i jak, i ja sam zamišljao da Bog izgleda poput njega.

– Sad si ti muško i zaštitnik obitelji! – dobacio mi je kratko i te jeseni ulazeći u stari, zeleni kamion iz kojeg je dopirala galama i izvještačen hihot.

Kroz otvoreni prozor valovita crvena kosa igrala se s vjetrom. Otkinuta bakrena vlas zalijepila se na majčinu pregaču. Prašina se podigla dok sam ja samo stajao iza ograde. Nešto me priječilo da viknem za njim, makar i u sebi. Majka me čvrsto potapšala po ramenu i nastavila mesti dvorište. Spremajući se za školu, osjećao sam težinu. Na odlasku sam zagrlio majku koja je stajala uz peć i kuhala kompot od dunja. Nije rekla ni riječ. Snagom nogu, sve do škole, gonio sam sivi kamen po prašnjavoj cesti i nisam slušao razgovore vršnjaka.

Tog listopada vrlo sam često bacao kamenje i udarao gdje stignem. Razglednica nije stizala, ali zbog toga sam osjećao olakšanje. Nedolasci su davali svježinu ljutnji, baš poput mirisa dunja ustajalom prostoru moje sobe. Prije i poslije škole pomagao sam majci, no navečer bih bježao kroz prozor i provodio vrijeme s prljavim i prašnjavim dječacima iz ulice. Motali su duhan i govorili gluposti. Uglavnom sam šutio.

– Ej, Ive, di ti je stari?

– Ne pitaj me, ne znan.

– Ajde, kaži, di je? Znaš li?

– Ne pitaj me, kaza sam ti. Pušti to.

– E, Ive, znan ja i di je i šta je on!

– Šta si kaza? Pušti to kad sam ti reka!

– Ćaći ti se svi smiju. Znadeš, on…

I dok je Marinko završavao posljednju rečenicu, moja se šaka naizmjence bacakala po njegovu licu – udarci po čelu, oku, bradi, nosu puštali su krvav mlaz po mojim rukama.

– Reka sam ti da puštiš to! – vikao sam silazeći strminom prema kući.

Da se smirim, odabrao sam duži put do kuće. Iz daljine se čula galama i udaranje čekića o drvene stupove. Usred livade uzdigao se prostrani šator ispuštajući iz svoje utrobe riku lavova i rzanje konja. Išarane kočije i raznobojni kamioni zauzimali su širok prostor oko bijeloga tornja. Ušao sam na glavni ulaz. Nasred arene stajala su dva klauna i tukla se velikim maljem. Pri svakom udarcu manji je mahao crvenom, valovitom kosom i ispuštao izvještačen hihot. Onaj veći prigibao se u trbuhu i udvorno pozdravljao zamišljenu publiku. Izlazeći iz šatora, ugledao sam stari, zeleni kamion.

– Ćaća? Ćaća je u gradu? – pitao sam se hrleći domu.

Ulica je bila tiha i mračna, prožeta mirisom dunja. Ušuljao sam se u kuću i provirio u spavaću sobu. Pored majke mirno je spavao moj brat. Ispirući krv s ruku i polijevajući hladnom vodom znojna leđa, sjetio sam se očevih riječi.

– Ja san muško! – govorio sam sebi ulazeći u san.

Probudila me škripa vrata i žuto svjetlo što je dopiralo iz kuhinje.

– Ćaća?

Stajao je nasred kuhinje i skidao šminku. Crvena vlasulja ležala je tik do njegovih nogu.  

O autorici