Ranorujansko je kasno poslijepodne 1967. godine. U lanenom sakou marke Ermenegildo Zegna, preko revera kojega je prebačen ovratnik crvene košulje od tajlandske svile (thai silk), sjedim na terasi hotela Splendid Royal u Luganu i sitnim srkutima otpijam Dry Martini. Pušim. Prestižne cigarete “Craven A” pripaljujem Cartierovim upaljačem. Tako ću, motreći šetalište kojim uz jezero promiče kozmopolitski puk, prosjediti do sumraka, a potom, prema dogovoru, na večeru u kakvom boljem restoranu, pa kabriolet Porscheom u Milano, na noćni provod.
Griješi čitatelj pretpostavlja li da sam ja, danas oronuli starac, pred pola stoljeća bio uspješan mladi poslovni čovjek ili da me možda usrećilo neočekivano nasljeđe nekog zaboravljenog dunda iz Amerike. A nije mi se ni posrećilo u igri na sreću, niti sam bio žigolo kojeg uzdržava kakva dobro potkožena stara pohotljivka.
Ne, ništa od toga! Bio sam tek mlađahni (neuro)psihijatar, zaposlenik velike duševne bolnice u sockomunističkoj Jugi. Uz neophodne troškove, skromnom sam plaćom doduše uspijevao podmiriti i najam razizemne prostorije u vili u Zamenhofovoj ulici kbr. 13, ali za Janu i Marijanu, Božanu i Anu, ili kako li se već zvahu te moje kratkotrajne družice, najviše što sam mogao učiniti, prije no što bi ih priveo u taj zelenilom zastrt i vlažan prostor, bilo je počastiti ih pohanim sirom u Obrtničkoj restoraciji (Ilica 49). Do dodatne zarade teško se tada dolazilo.
Farmaceutske tvrtke u to davno vrijeme tek su nježno, jedva vidljivim ticalom dodirivale “naše prostore”, a sve raspoložive tezge zauzeli su stariji kolege. Katkada sam ulijetao kao zamjena. Radi honorara povremeno sam odlazio u Zaprešić, Veliku Goricu, Oroslavje, Sesvete, Dugo Selo, pa u Dom za duševno zaostale u Stančiću i ustanovu za rehabilitaciju u Lugu kraj Samobora, a zalijetao sam se ponekad i do Bosne i te rijeke Sane, da bih vizitirao štićenike Doma za mentalno retardirane, desetak kilometara udaljenog od Prijedor varoši. Što se dodatne zarade tiče, plodniji su bili ljetni mjeseci, vrijeme godišnjih odmora.
U kolovozu one godine o kojoj priča ovaj zapis danomice sam u savskim barakama bjesomučno pregledavao desetke zdravih momaka i djevojaka odazvanih u ORA Sava (omladinske radne akcije). Privučeni na dobrovoljni rad mogućnošću da polažu vozački ispit, trebali su, prije nego ispitu pristupe, proći neuropsihijatrijski pregled. Tako sam bio skupio dobru paru, koja će mi, vjerovao sam, dostajati za nekoliko mjeseci lagodnijeg života. Ali, podlegavši napasti, teško zarađenu svotu pokušao sam udvostručiti u Češkoj besedi, gdje sam se ogledao u kartanju s takvim majstorima kakvi su tada bili Bačo, Muza i Emil Tedeschi (stariji). Ostao sam bez prebijenog dinara. A da bih koliko-toliko sit dočekao iduću plaću pozajmio sam nešto novca iz bolničke kase za uzajamnu pomoć.
U takvim me, eto, (ne)prilikama telefonski iz Švicarske nazvao znatno stariji kolega i više obiteljski nego moj prijatelj, kojeg ću u ovom zapisu krstiti Raguseo prema Gr(u)adu njegova podrijetla, rođenja i odgoja. On je pred nekoliko godina napustio asistenturu kod profesora Gvozdanovića na Rebru da bi se kao radiolog zaposlio u kantonalnoj bolnici u Luganu. Javlja da mi se pruža prilika za bogovski plaćen posao u tamošnjem privatnom lječilištu čiji je vlasnik, ugledni profesor psihijatrije, njegov dobar znanac. Stvar je hitna i, ako želim, neka smjesta doputujem, bit ću dragi mu gost.
Iste sam večeri vlakom zaprašio put Švice.
Ogrnut svilenim kućnim ogrtačem, Raguseo me toplo dočekao i kao zakusku priredio crveni i crni kavijar. Prezalogajivši, pijuckali smo Stoličnaju votku i pušili birane cigarete, a kolega i prijatelj navro pripovijedati:
Psihijatar, na čije ću mjesto – nada se – zasjesti, o nedavnom blagdanu Velike Gospe tragično je skončao. U punoj brzini Alfa Romeom zabio se u kameni zid kojim je sanatorij ograđen i ostao na mjestu mrtav. A ubio se kad mu je unajmljena detektivska agencija iz La Corune u španjolskoj Galiciji, odakle potječe i gdje mu je ostala obitelj kad je otišao zarađivati u Lugano, podastrla neoborive dokaze da ga supruga vara, i to s njegovim rođenim bratom. Nego, reče Raguseo, nećemo sada raspredati o sudbini toga zlosretnog Gallega, neka on počiva u miru Božjem, a mi prijeđimo na stvar. Dakle, ubrzo po svom dolasku u Švicarsku na nekoj vrtnoj zabavi upoznao je Guida Tedaldija, vlasnika lječilišta za mentalno poremećene i profesora na sveučilištu u Padovi. Zbog jedne svoje mane, o kojoj možda nešto znam, a možda i ne znam, zamolio je tog uglednog psihijatra za razgovor. Otvorio mu je dušu, a Tedaldi ga je svojim razboritim savjetima potpuno smirio. Od tada su se zbližili, često se viđaju, kad zatreba, njegovim klijentima pruža svoje radiološke usluge. Profesoru je posao u sanatoriju išao kako-tako: pomoć su tu tražili lakši slučajevi, osrednje platežne moći. Međutim, zadnju godinu krenulo mu je sjajno. U Gorici se, naime, pojavio stanoviti Franco Basaglia koji je zatvorio tamošnju državnu duševnu bolnicu proglasivši je totalitarnom ustanovom. Pacijente je raspustio: kuda koji, mili moji. A kako je žustro krenuo i s koliko je razumijevanja njegovu aktivnost podupirala vlast, zaprijetilo je zatvaranje ludnica i u drugim talijanskim gradovima što je potaknulo dobrostojeće obitelji da svoje duševno teže oboljele bližnje, ne pitajući za cijenu, smještaju u privatne ustanove. Guido Tedaldi iskoristio je priliku i ubrzo namaknuo toliko sredstava da je nadogradio paviljon i prilagodio ga teškim pacijentima, a unutar lječilišnog kruga sagradio je katnicu za smještaj pomoćnog osoblja i sa stanom za psihijatra, budući da je težina poremećaja nove klijentele zahtijevala pojačan i danonoćan stručni nadzor.
Ali, otkako je Gallego otišao na onaj svijet, u krugu sanatorija mora spavati profesor sam, što mu je moguće tek do početka nove sveučilišne godine, jer ne želi zapustiti katedru u Padovi. Da mi ne dulji, Tedaldiju je hitno potrebno zaposliti psihijatra, pa je zamolio njega, Ragusea, da mu preporuči nekoga iz svoje domaje, uz uvjet da je dotični neženja i da ima kakvog-takvog iskustva u radu s težim bolesnicima. Tako se, eto, sjetio mene, a razgovor s vlasnikom i obilazak lječilišta zakazani su već sutradan, rano poslijepodne. Nego, nastavio je Raguseo, ne smijemo biti naivni. Izgledi su da me profesor primi na posao, doduše, veliki, ali on će zacijelo razgovarati i još s ponekim preporučenim mu kandidatom. Stoga moj dobar startni položaj treba dodatno poboljšati. Zato je važno da već na prvi pogled ostavim što bolji dojam. A mora mi reći, valjda mu neću zamjeriti, dobru dojmu neće pridonijeti to što sam mal vestito, to jest nehajno, štoviše jadno odjeven. Nisam se, eto, ugledao u oca mi, gospara Joza, koji je, unatoč neimaštini, uvijek dotjeran. Nego, jednostavno ćemo i tome doskočiti. Neka ja legnem i naspavam se, a on će malo pregledati figurine, modne časopise, pa će me, po kakvom zgodnom modelu, lako skockati odjećom iz vlastite garderobe. Ta istog smo stasa i građe, sve će mi dobro pristajati.
Vrativši se idućeg dana nešto ranije s posla u bolnici, Raguseo je iz trokrilnog ormara prepunog uredno složene svakovrsne, pomalo ekstravagantne i skupe odjeće, uz sako i košulju kakve sam opisao na početku ovog zapisa, za me odabrao još antracit hlače od šantung svile i nazuo mi tamnomodre Rossetijeve mokasinke. Zaključio je da izgledam poput Jean Paul Belmonda i da je to dobro, jer da je taj, tada vrlo popularni francuski glumac, miljenik profesora Tedaldija.
Kad je završio obred prerušavanja, odvezli smo se u sanatorij.
Visoki i prosijedi gospodin koji je pušio lulu i onako malčice mrk upadljivo sličio na Rafaelovu verziju Dantea sve je riješio u hipu, ali ne možda zbog mog izgleda, već zahvaljujući – mome prezimenu.
Naime, kad me profesor, nakon rukovanja, pokušao osloviti i zagledao se u vizitku glatko je uspio izgovoriti tek prva dva sloga: „MA TI“… pa je, podigavši obrve, zastao i tiše, kao s nekom nevjericom, jedva procijedio:…“(J)A KA“. Munjevito je reagirao Raguseo: hitrim je rezom presjekao „J“, tu slavensku udicu svezanu posred srijede moga prezimena, i objasnio da ja nisam nikakav Matijaka, već Matiazza (con doppia zeta). Danteovski mrko profesorovo lice se ozarilo, potapšao me po ramenu i nekoliko puta izgovorio Matiazza, Matiazza, da bi najposlije svečanim glasom zaključio: SANGUE ROMANA! A to što je povjerovao da mi žilama teče rimska krv očito mu je bilo jamstvo da ću posao obavljati kako valja pa nismo ni obilazili lječilište.
Rekao mi je da se javim idućeg dana do kada će njegove službe složiti predugovor kojim ću zacijelo biti zadovoljan.
Dok sam, instaliran na terasu jednog od najboljih hotela u Luganu, pijuckao drugi ili možda treći Dry Martini i pušio valjda desetu cigaretu, čekajući da Raguseo obavi neke honorarne poslove prije negoli se krenemo provoditi prema dogovorenom planu, sve me više obuzimao neobičan i teško podnošljiv osjećaj da JA nisam više JA. Da sam tek puki akter u nekakvom kostimiranom igrokazu koji se bližio svome finalu za koji sam, ako ne sa sigurnošću znao, a ono s mnogo vjerojatnosti slutio kakav će biti.
Predstavu sam odigrao do kraja. A zašto i ne bih?! Čemu propustiti slastan zalogaj u restoranu La Tinera gdje sam s Raguseom uživao u fondiju (fondue), švicarskom specijalitetu od vrućih topljenih sireva Emmentalera i Gruyerea ili ono što je uslijedilo kad smo se dovezli u Milano: znajući da sam neizliječivo heteroseksualan, kolega me istovario pred vratima elitnog noćnog kluba, a sam, sukladno vlastitim preferencijama, krenuo zabavljati se na drugom mjestu.
U Lugano smo se vratili u sitne sate. Kad se Raguseo istuširao i u svojoj sobi krepko zahrkao, razodjenuo sam se i posložio skupu odjeću, izuo Rossetijeve cipelice, a odjenuo svoje iznošeno Varteks odijelo i nazuo Šimecki špičoke te, nažvrljavši na papiriću pozdravni „hvala i zbogom“, pohitao na željezničku stanicu da uhvatim prvi ranojutarnji vlak za Milano. A odatle sam lako stigao – do Zagreba.
Pravi je,baš za svoju specijalnost!