Samo rođenje moje bake Marije obilježeno je mistikom i magijom. Rođena je kao blizanka. Druga. Ostala je u posteljici. Kako su kreveti nekad na selu bili visoki i ispod njih je bilo mjesta, posteljica za koju se nije znalo da je u njoj dijete gurnuta je pod krevet.
Žene koje su porađale moju prabaku malo su popile, zaboravile su na posteljicu. Slavile su rođenje prve kćeri. Nisu ni znale da postoji druga. Ispod kreveta. Moja baka.
Sudbina je u tom trenutku trepnula, čekala je što će se dogoditi. Hoće li žene posve zaboraviti na posteljicu? To bi dijete, koje se je nalazilo u njoj, osudilo na smrt.
Što će se dogoditi?
Sudbina je vješto, lukavo i strpljivo čekala kako bi se mogla usmjeriti u nekom pravcu…
I dok ovo pišem, ježim se. Jer da je to sudbina željela i da je krenula u posve drugom pravcu, ne bi imao tko bilježiti ove riječi. No sudbina to očito nije željela. Očito je i mene htjela uzeti u obzir. Željela je da je opišem.
Ovo je možda jedan od prvih opisa sudbine, njezina djelovanja. I sve što pišem to joj laska, to joj godi.
Sudbina očito nije toliko okrutna, ona nam daje šanse. Moramo ih prepoznati i iskoristiti.
Tako je bilo i u ovom slučaju.
Sudbina je dala malo vremena i to je bilo dovoljno da se na vratima sobice, u kojoj je moja prabaka rađala, pojavi žena, susjeda moje prabake koja je čula da se ona porađa i došla joj je pomoći. Uzela je sa sobom srp kako bi mogla razrezati pupčanu vrpcu. To se radi usijanim srpom.
No moju prabaku porodile su druge žene koje su joj došle pomoći i sada su malo popile. Slavile su rođenje zdrave djevojčice. .
Ona susjeda s vrata odmah je ispod kreveta uočila odbačenu posteljicu i bilo joj je nešto sumnjivo. Upitala je one okupljene žene:
„Što vam je to?“
„Posteljica…“ odgovorile su nehajno žene i odmahnule rukom kao na nešto na što ne treba više obraćati pažnju.
Susjeda se sagnula i dosegnula posteljicu.
Uzela ju je pažljivo u ruke. Uspravila se. Nekoliko trenutaka ju je pažljivo zagledala.
Pogledala je one okupljene žene koje su joj uzvratile pogled i koje su je gledale gotovo podsmješljivo. Što sad ona izvodi s posteljicom? To treba baciti. Zašto se ne divi rođenoj bebi kao one? Gotovo da su joj okrenule leđa.
Susjeda je vratila pogled na posteljicu u svojim rukama. I zatim je učinila nešto posve neočekivano. Rez sudbine. Netko bi rekao.
Onim srpom, koji je i dalje držala u jednoj ruci, pažljivo je napravila mali prorez na posteljici. Na njezino iznenađenje iz posteljice je provirio dječji prst. Susjeda se sablaznila. Umalo da nije pala u nesvijest. Počela je vikati na okupljene žene:
„Bog vas sapeo, pa evo djeteta! Unutra je dijete!“
„Kakvo dijete?“, trgnule su se one žene. To je nemoguće! Ta žena bunca. Zar je pijanija od njih, iako nisu vidjele da je okusila ni kap alkohola. Što to ona govori? Kakvo dijete? Zar su one previdjele dijete? Zar je riječ o blizankama?
Vikanje i bijes susjede otrijeznile su žene. Brzo su joj prišle, a ona im je, sasvim izvan sebe, pokazala što je otkrila.
Prabaka iz kreveta, koja je u naručju grlila prvo dijete, uzalud ih je pitala što se događa. Ni okupljenim ženama još nije bilo jasno.
Susjeda je posve razrezala posteljicu i u njoj se stvarno nalazilo dijete. Moja baka. Nije davala znakove života.
Žene, posve otriježnjene, svjesne što su napravile, dale su se u vrisku. Neke su počele plakati.
Sudbina je neminovno jurila u jednom pravcu.
Moja prabaka ugledala je još jednu kćer u susjedinim rukama. Shvatila je što se dogodilo. Došlo je do previda pri rođenju, nitko nije očekivao blizanke! I ona je počela plakati… Mislila je da je sve gotovo, da se dijete predugo nalazilo u posteljici i da se ugušilo. I svi okupljeni u toj sobici, u tom trenutku, vjerovali su u isto.
Ali ona susjeda nije se predavala. Sama sudbina ju je poslala. Ona je bila „ratnik“ sudbine i sada je slušala njezine upute. Sudbina je očito željela pokazati koju moć ima.
Susjeda je moju baku, tada još u obliku male bebe, uzela za noge i počela je njome mahati. Počela joj je piriti u usta.
Vrijeme je stalo.
Sve se stišalo u toj sobi. Nije se čuo nijedan šum. Netko je kasnije pričao da se nije čuo nijedan šum vani. Psi nisi lajali. Ptice nisu pjevale. Lišće nije šuštalo. Priroda se nije javljala.
Okupljeni ljudi oko kućice, čekajući rezultate poroda, gledali su s čuđenjem što se događa.
Čitav svemir je stao i čekao.
U odlučujućem trenutku sudbina je pokrenula svoje kotačiće. Pokrenuo se mehanizam svemira.
I u odlučujućoj sekundi dijete je šmrcnulo, počelo je disati.
Moja baka bila je rođena!
Puno godina kasnije, kada je moj djed preminuo i kada sam ja imao godinu dana, moja baka Marija, majka mojeg oca, došla je živjeti s mojom obitelji. Svima nama, a naročito meni osobno, pružila je puno ljubavi.
" Samo rođenje moje bake Marije obilježeno je mistikom i magijom. Rođena je kao blizanka. Druga. Ostala je u posteljici. Kako su kreveti nekad na selu bili visoki i ispod njih je bilo mjesta, posteljica za koju se nije znalo da je u njoj dijete gurnuta je pod krevet. Žene koje su porađale moju prabaku malo su popile, zaboravile su na posteljicu. Slavile su rođenje prve kćeri. Nisu ni znale da postoji druga. Ispod kreveta. Moja baka." I sad, zamislite tu scenu: žene porađaju drugu ženu i posteljica u kojoj je dijete završi - pod krevetom. Kako? Zašto? Je li se to dijete rodilo wireles, bez fizičke veze s majkom, bez pupčane vrpce? Koji je ovo vrag? O čemu se tu radi? Neka mi bude oprošteno, ali dalje od ovih nekoliko rečenica nisam ni čitao jer je ovo čista uvreda inteligencije čitatelja. Ne da je loše, ne da je nelogično, ovo je potpuno besmisleno. Promašaj. Zrak.