Ne događa se baš često da dama u “najboljim godinama” počne pisati poeziju. I to na čakavici! Lipom, teplem, materinjem jeziku. Splitskom govoru koji je odnedavno na UNESC-ovoj listi ugrožene nematerijalne kulturne baštine. I da pri tome oduševi ne samo svoje bližnje nego i stručnjake. Riječ je o pjesnikinji Mariji Kuzmanić Kurti čija je zbirka pjesama “Inšpiracjun” privukla veliku pozornost.
Osim pjesničke snage, vaša je knjiga i nedvojben doprinos očuvanju čakavice koja se nažalost sve rjeđe čuje. Kako ste se na to odlučili?
Prva moja zbirka pjesama objavljena 2010. pod nazivom “Duša je progovorila” napisana je na standardnom književnom jeziku i na čakavici. Počela sam pisati u godinama kad mi se duša nakupila tereta. Kad su se djeca sredila u bračnim lukama, dala mi tri prekrasne unuke. Cijeli sam život puno čitala, a kad sam otišla u mirovinu, osjetila sam potrebu staviti na papir svoje nakupljene dojmove i nadahnuća. Čakavicu obožavam, a poticaj da drugu zbirku objavim na materinjem, splitskom jeziku dala mi je Dunja Kalilić, naša poznata prozaistica i pjesnikinja. Nije bilo lako, a cijeli proces oteglo je i ovo pandemijsko vrijeme korone.
Odakle uopće ljubav prema poeziji, po struci ste ekonomistica?
Valjda sam takva duša... Fetiva sam Splićanka, a godinama sam živjela u Dubrovniku. Radila sam u tamošnjoj Naučnoj biblioteci. Iz centra Splita otišla sam ravno u Knežev dvor! Uvijek sam odlazila u kazalište, obožavam pjevanje, operu, klasičnu glazbu, balet, slikarstvo. Kao dijete vodili su me u teatar. Konstantno me drži grč za znanjem koji ne jenjava. Stalno čitam, istražujem, tražim latinske izreke. Istina je da što više učiš, to manje znaš. Obožavam pjesme Tonča Petrasova Marovića, drago mi je sve što je napisano na čakavici.
Odlaskom u mirovinu krenuli ste i u školu filozofije “Nova Akropola”?
To me jako zanimalo, a prije nisam imala vremena. Ta mi je škola dala temelje da putem mudrosti upoznajem svoje potencijale. To me je nekako oformilo. Ona Sokratova izreka “znam da ništa ne znam” se zapravo provlači kroz cijelu povijest, samo na neki drugi način. Puno čitam o Grcima, Rimljanima, istočnjačkoj filozofiji. To me ispunjava i nadahnjuje. Volim putovati, ali korona nas je nas žalost sve zakočila.
Kome je namijenjena vaša zbirka, o čemu kroz stihove progovarate?
Namijenjena je svima koji vole poeziju, ali i splitski govor. Prisjećam se djetinjstva, mladosti i davnih vremena, proživljavajući neke stare običaje, govorim jezikom svojih djedova i pradjedova. Zbirka ima nekoliko ciklusa različite tematike. Prve dvije pjesme, naslovna “Inšpiracjun” i “Tamo-simo” je svojevrstan uvid u cijelu zbirku. Ostale su podijeljene u šest tematskih cjelina. Odrastala sam u velikoj obitelji, četrdeset dvoje nas je zajedno živjelo, imali smo veliko imanje. U prvoj cjelini nižem sjećanja na svoju veliku obitelj, na njihove trude. U drugoj su intimne pjesme uglavnom ljubavnog karaktera u kojima progovaram o svojim osjećajima. U trećoj oslikavam crtice iz svakodnevnog života, u četvrtoj progovaram o događajima i susretima s običnim ljudima. U petom tematskom krugu su tzv. pejzažne pjesme, a u posljednjem dvije duhovne.
Zašto baš naziv “Inšpiracjun”?
Zato što mene sitnica inspirira. Neki pogled, susret, zraka, boja, drugima neki nebitan detalj, a ja o tome pišem. Sve što se nalazi u mojim stihovima sam proživjela i doživjela. Uzgajala sam tako u svom vrtu mandarinu. Imala je jedan jedini plod. Nikako je nisam htjela ubrati. Kao da mi je nešto govorilo - nemoj ju dirati. Preživjela je čitavu zimu i onda počela lagano venuti. Iz toga sam izvukla poruku: bitna je ustrajnost! Osjećam kao da me neka vertikala odozgo ponuka da neku misao jednostavno izbacim iz sebe i pohranim na papir. U životu je velika stvar znati oprostiti. To je zapravo čišćenje. To je nešto najljepše, što možete doživjeti. Tako najbolje upoznajete sebe. A, bit je upoznati sebe. Onda te neke stvari jednostavno ne povrijede. Nikada ne znate što je u vama i velika je stvar kad to iziđe vani. Ja se stalno preispitujem. U ovu sam zbirku uložila puno rada i moram priznati, ponosna sam na nju.
Kad najčešće pišete, kad ti stihovi izlaze iz vas?
Obično navečer. Kad zavlada ljepota tišine, onda skidam masku i ja sam tada ja. Stavljam breme dana u stih. Sjedim u blagovaonici i pišem. Često se, kad krenem spavati, nečega sjetim. Ustanem i to zabilježim. Ili dok kuham, dođe mi neka ideja. Stavim je na papir. Puna sam bilježnica, haha. Međutim, prava kreativnost nastaje u tišini. Tijekom dana slušam glazbu koja me lako “odnese”, a zna i suza poteći. Sve me nekako dira. Ta čudesna energija koja se materijalizira u note.
Recenzentica vaše zbirke dr. sc. Anita Runjić-Stoilova između ostalog napisala je da želite zadržati spli’sku rič , jezičnu čistoću, autohtonost staroga splitskog izričaja ističući kako postojanje splitske čakavice u pisanom obliku može i treba poslužiti svima, i znanstvenicima i neznanstvenicima, kao poticaj za budući rad u sakupljanju, očuvanju i oživljavanju te nematerijalne kulturne baštine. Drugi dio vaše knjige na trideset stranica donosi rječnik s 828 glosa koje vašoj knjizi, slažu se mnogi, svakako daju dodatnu vrijednost?
Svaki dijalekt ima svoju vrijednost i filozofiju življenja. Jako je bitan usmeni izričaj. Čakavica u sebi ima ugravirani smijeh, ljepotu, kripost... Važno je moći se izraziti sa što manje riječi. Meni je čakavica posebna toplina, kripost, veselje. Čakavicu treba voljeti. Treba je njegovati i sačuvati. Raditi na tome da se ona ne zaboravi. Dobro je što sve više ljudi ipak pokušava pisati na čakavici. Na našem materinjem spli’skom jaziku s kojim smo odrastali.
Članica ste Kulturnog kruga Split, koji je podružnica udruge Kultura snova iz Zagreba. Što tamo radite?
Održavamo festivale tijekom cijele godine. Moji stihovi zastupljeni su u jedanaest zajedničkih međunarodnih zbirki poezije u nakladi “Kulture snova” od 2014. do 2019. U više navrata bila sam sudionica smotre čakavskog pjesništva “Ča pod Perun” u organizaciji ogranka Matice hrvatske u Podstrani.
Što planirate?
Voljela bih opet nekamo otputovati! Primjerice u Beč, u kojem sam bila više puta i ponovno bih. Naravno, i dalje mislim pisati. Imam već nešto pripremljeno za novu zbirku pjesama. Možda i ona bude na čakavici. Još ne znam. Možda na čakavici počnem pisati i neke priče. Knjige su moj život i hrana za dušu. Sretna sam zbog toga. Teško je nadoknaditi izgubljeno, međutim, kad u knjigama nađeš odgovore na neke situacije u životu koje si prošao, onda je to lijepo. Sada drukčije gledam na svijet. Otkad pišem, vidim neke nove slike, doživljavam neku posebnu energiju. Žao mi je što nikada nisam slikala...