memoari miep gies

Heroina holokausta: Nije uspjela spasiti obitelj Frank, ali je skrila Annin dnevnik

09.07.2021.
u 09:27

U izdanju nakladničke kuće Disput objavljeni su memoari Miep Gies, žene koja je godinama skrivala židovsku obitelj Frank, a po njihovu uhićenju uspjela je spasiti dnevnik Anne Frank, danas jedan od najpoznatijih dnevničkih zapisa o strahotama Drugog svjetskog rata.

“Ja nisam heroj. Na kraju sam dugog, dugog niza dobrih Nizozemaca koji su činili isto što i ja ili više – mnogo više”, riječi su kojima Miep Gies započinje svoje memoare “Sjećanje na Anne Frank”. Gies, čije ime na prvu možda nećete prepoznati, jer ju je Anne Frank u svom čuvenom dnevniku preimenovala u Miep Van Santen, a njezina supruga Jana u Henk, kako bi zaštitila njihov identitet, bila je među onim neizmjerno hrabrim ljudima koji su obitelj Frank i njihove prijatelje godinama štitili i skrivali odupirući se potiho jednom od najbrutalnijih režima koje je svijet ikada vidio. Na pisanje knjige, koju je ostvarila u suradnji s američkom spisateljicom Alison Leslie Gold, a po kojoj je snimljen i nagrađivani film, nije ju potaknula želja za slavom ili pozornošću, već to što, kao što kaže, nije prošao ni dan da ne misli o tome što se tada događalo. A na nama običnim ljudima je da se pobrinemo da se nešto takvo više nikada ne dogodi. Pa iako su “Sjećanja na Anne Frank” prvotno objavljena 1988., a Miep Gies preminula u 101. godini 2010., hrvatski smo prijevod u izdanju Disputa dobili tek nedavno. No, ne možemo tvrditi da je zakasnio – jer za knjigu ovog kalibra ne postoji krivi trenutak.

Miep Gies rođena je 1909. godine u Beču kao Hermine Santrouschitz. Njezina obitelj imala je tu sreću da preživi Prvi svjetski rat, ali nestašica hrane i potrepština u ratom razorenoj zemlji ostavila je svoje posljedice i Hermine je postala jedna od mnoge siromašne austrijske djece koja su, zahvaljujući humanitarnim naporima, poslana u Nizozemsku kako bi se oporavila. Udomiteljska obitelj prihvatila ju je kao svoju, a Hermine, ili Miep, kako su je tada prozvali, prihvatila je Nizozemsku kao svoju domovinu. Njezina sjećanja na djetinjstvo i mladost i nakon svih tih godina kristalno su bistra, a njezina sposobnost evociranja sitnih detalja poput okusa maslaca i vruće čokolade ili vožnje biciklom pokraj amsterdamskih kanala, nepogrešiva. Nakon dolaska Hitlera na vlast u Njemačkoj, prisjeća se Miep, u tolerantnu i otvorenu Nizozemsku u kojoj su “Židovi bili toliko stopljeni s tkanjem gradskog života da u vezi s njima nije bilo ničega neobičnog”, dolaze valovi židovskih izbjeglica. Jedan od njih bio je i Otto Frank, koji se nakon jačanja antisemitizma u svojoj rodnoj zemlji, preselio u Amsterdam, gdje je vodio ured tvrtke Opekta, odnosno Travies i suradnici, kako se naziva u Dnevniku Anne Frank, tvrtke specijalizirane za proizvode za domaćice. Mladu Miep u potrazi za poslom uputili su upravo na Franka, a ona je ubrzo postala nezamjenjiv dio njihova radnog kolektiva i bliska prijateljica Ottu, te cijeloj njegovoj obitelji – supruzi Edith i kćerima Margot i Anne. Dani i godine prolazili su u relativnom miru – Miep je upoznala svog budućeg supruga Jana, posao je cvjetao, a Frankovi se sretno uklopili u nizozemsko društvo. Iako su iz Njemačke i dalje stizale uznemirujuće informacije o Hitlerovoj strahovladi, sve se to još činilo sasvim daleko. U Nizozemskoj se nešto takvo nikada ne bi moglo dogoditi.

No, tenzije su rasle, diljem zemlje počele su nicati nacističke organizacije, Miep svoju austrijsku putovnicu morala zamijeniti njemačkom, a subotnja druženja kod obitelji Frank postala obilježena razgovorima o Hitlerovu pohodu po Europi. Iako je dolazak proljeća 1940. Nizozemcima ulijevao osjećaj nade, to nije dugo trajalo – 10. svibnja počeo je rat, a već nekoliko dana poslije, Nizozemska se predala nadmoćnoj nacističkoj vojsci. Situacija se mijenjala podmuklo i polako – činilo se kao da se svakodnevno pojavljuju edikti koji Židovima nameću nove restrikcije. A budući da se Miep još prije odbila priključiti Djevojačkom nacističkom klubu, njezina putovnica je poništena, a njoj naloženo da se vrati u rodnu Austriju. Na sreću, uspjela je nizozemsko državljanstvo dobiti udajom za Jana, a na njihovu malenom, brzopoteznom vjenčanju bili su i Otto i Anne. Život je i dalje tekao, ali učinci njemačkih progona židovskog stanovništva širili su se i produbljivali. A zatim je jednog dana Otto Frank otkrio Miep svoje planove. Obitelji Frank i Van Daan, poput tisuća drugih, odlučili su se skriti, i to ispred nosa nacistima – u prazne prostorije stražnjeg dijela kuće u kojoj se nalazila tvrtka Travies i sur.

“Miep, bi li htjela uzeti na sebe teret brige o nama dok se skrivamo?”, upitao ju je Otto Frank.

“Naravno”, jednostavno je odgovorila.

Iako Miep, a i Jan, koji se u jednom trenutku pridružio i ilegalnom pokretu otpora, bez ikakve lažne skromnosti nikada sebe nisu smatrali herojima, ono što su tih godina činili, junačko je djelo. Nabaviti hranu, odjeću i higijenske potrepštine u ratnim godinama u kojima se narod snalazio s nedostatnim bonovima, bilo je teško i za njih same. No uspijevali su, pod prijetnjom smrću, uz pomoć prijateljski nastrojenih trgovaca koji bi često zažmirili na jedno oko, snalažljivošću i ponekad pukom snagom volje, dvije godine skrivati i prehraniti čak osmero ljudi. No Miep i Jan obiteljima u skrovištu predstavljali su i nešto više – jedinu vezu sa stvarnim svijetom, izvor informacija i nade, ali i topline i prijateljstva. Nažalost, danas znamo kako je sve završilo. Obitelj Frank i njihove prijatelje je, poznato je iz pisanih arhiva pedantnih Nijemaca, netko izdao za pukih 60 guldena. Miep je kaznu izbjegla za dlaku i upravo ona uspjela je iz skrovišta neopaženo spasiti Annin dnevnik i čuvati ga do završetka rata. No Edith, Anne i Margot nisu bile te sreće. Iz logora se vratio samo Otto. Nikada nisu saznali tko ih je izdao, ali Miep, a ni Ottu Franku to do samog kraja nije bilo ni važno.

A iako je danas “Dnevnik Anne Frank” jedna od najprodavanijih svjetskih publikacija i obvezno školsko štivo, memoari Miep Gies pružaju nam jednu sasvim novu i svježu perspektivu na užase koji su se dogodili. Perspektivu nekih malih, običnih ljudi, koji su se, na sve načine koje su mogli, odlučili suprotstaviti mraku fašizma.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije