Od 2006. živimo od koncerata, kaže pjevačica Elementala Mirela Priselac Remi
Odlazite li i dalje u CD shopove i uopće, kupujete li igdje glazbene kompaktne diskove? Ako je odgovor „da", vi pripadate rijetkoj, gotovo izumrloj vrsti konzumenata i vjerojatno imate godina čiji je broj već pomalo nepristojno spominjati. U vremenima kada je internet postao svakodnevica, do tada „vječni" i vječno precijenjeni CD počeo je umirati dugom i polaganom smrću. A koliko se god neki radovali toj činjenici, teško da će se naći mnogo onih koji će plesati po njegovu grobu.
Početkom siječnja poput bombe u Engleskoj je odjeknula vijest da poznati lanac velikih CD shopova HMV do kraja ove godine namjerava zatvoriti 40 svojih dućana na elitnim lokacijama u britanskim gradovima, uz dodatnih 20 knjižara Waterstones koje su također pod njihovim „kišobranom". Razlog?
Jeftiniji online dućani
Neočekivano dramatičan pad prodaje u ključnih pet predbožićnih tjedana koji je, u odnosu na isto razdoblje 2009., iznosio zastrašujućih 14 posto. Šire gledano, samo u Velikoj Britaniji tijekom 2010. godine prodaja općenito bilježi poražavajuće rezultate; na golemom američkom tržištu taj je pad još veći, a u kontinentalnoj Europi, pogotovo u Skandinaviji, nešto blaži. Britanski trgovci vade se i na opću krizu te veoma loše vremenske prilike u danima uoči božićnih blagdana, no jalova je to isprika. Prodavačima na terenu ne pomaže ni sve masovnije naručivanje iz jeftinijih online dućana poput Amazona.
Glazbena industrija već je godinama na koljenima, bilježeći jedan neuspjeh za drugim. To se mnogo manje osjeti na području koncertnih aktivnosti, a najviše upravo u plasiranju glazbe u njezinu „fizičkom" obliku – na CD-u. Pad njegove prodaje i smanjenje interesa za tu zlosretnu pločicu strmoglaviji su no što je itko predviđao. Smanjen interes za albumski cjelovit način slušanja glazbe i premještanje interesa na download pojedinačnih instant-hitova i online piratstvo općenito svakodnevno pridonose panici što je zavladala u industriji zabave. Ritual odlaska u dućan s pločama ili CD-ima, prebiranje po policama u potrazi za naslovom koji oduzima dah, razgledavanje artworka (koji zna biti jednako važan kao i sam sadržaj!) i polagano, studiozno sobno uživanje u kupljenoj glazbi na način na koji se uživa u cjelovečernjem filmu, sve to polako, ali sigurno postaje prošlost. Formatu CD-a, koji ionako nikada nije postao omiljen kao nekad „longplejka", uistinu se loše piše, a – kakve li ironije – upravo stara dobra ploča na 33 okretaja posljednjih godina jedina bilježi uzlaznu prodajnu krivulju. Naravno, nije riječ o velikim količinama, ali taj podatak pokazuje da je situacija, pojednostavnjeno, sljedeća: unatoč svojoj kako-tako održanoj masovnosti, CD odlazi u povijest, dio konzumenata vraća se starim gramofonskim navikama, dok će nadolazeće generacije gutati glazbu onako kao što se proždire junk food: brzo, s nogu i krajnje jeftino, ako ne i besplatno. U tom smislu, logično je da evolucijski slijed – od vinila i kazete, preko CD-a, do MP3-a – pokazuje kako svaki sljedeći format nudi zvuk sve lošije kvalitete: i doista, MP3 nije ništa drugo nego glazbeni ekvivalent cheeseburgeru osrednje kakvoće. No, tko mari, komentirao je jedan očito mladi čitatelj na forumu online izdanja Daily Telegrapha, dodajući: „Samo stari ljudi još kupuju CD-e, i to samo zato što ne znaju kako ih skinuti s neta."
Promjena kupovnih navika
Kakva je situacija u Hrvatskoj? Slična kao vani, ali s prodanim tiražama koje su toliko male da ih se nitko ne usudi izustiti. „Domaći CD shopovi odavno bi propali da ih ne drže distributeri velikih svjetskih koncerna" (poput Warnera ili EMI-ja, op. a.), kaže Davor Varga, voditelj prodaje u Dancing Bearu, svaljujući krivnju i na dominantno „konzumerističku kulturu" što se uvukla u našu svakodnevicu.
Čini se da je ključna stvar koja pogađa tržište CD-a upravo strelovita promjena kupovnih navika na koju okoštala glazbena industrija još nema spreman odgovor.
„Samostalni CD shopovi opstaju sve teže zbog dolaska novih generacija koje glazbu nabavljaju gotovo isključivo internetskim downloadom te zbog najezde šoping-centara", podsjeća Tonći Handabaka iz Aquariusova dućana u centru Zagreba. „Naime, kako se u zapadnim zemljama već pokazalo, veliki centri u ponudi sve češće imaju najvažnije glazbene naslove sa svjetske pop scene, i to po prihvatljivijim cijenama od manjih i specijaliziranih dućana. Slično mišljenje dijele svi domaći veliki igrači, uključujući Menart i Dallas koji također raspolaže vlastitim maloprodajnim lancem.
Globalno, propast velikih svjetskih dućana poput HMV-a za sobom će povući smanjenje ukupno „proizvedene" nove glazbe jer su tako prostrani, višeetažni CD shopovi služili i kao izlog svemu novome. Njihovim nestajanjem pojačavaju se ionako veliki rizici i neizvjesnost koju donosi svaka nova promotivna aktivnost, no glazba će se i dalje svirati, a publike će i dalje biti dovoljno. Razlika je u tome što će se ona ponašati na drukčiji način i s drukčijim, bržim konzumentskim navikama. Ako umire CD, ne umire glazba, samo se novac seli iz jednog sektora u drugi – tako je vani, tako je i na domaćem terenu.
"Neka ih netko ugasi"
Kako domaći glazbenici proživljavaju krizu industrije? S nakladom od desetak tisuća prodanih nosača zvuka Hladno pivo među najtiražnijim je hrvatskim rokerima, no njihov spiritus movens Mile Kekin tvrdi kako je „digitalna revolucija stvari vratila na početak. Više no ikad bendovi žive od nastupa – kakva posjećenost na koncertu, takva zarada. Komercijalniji pak zabavnjaci više profitiraju od autorskih prava i frekventnijeg radijskog emitiranja, iako slabo ili uopće ne nastupaju", zaključuje frontmen Piva. Slično razmišlja i Remi: „Nitko se više ne oslanja na prodaju CD-a, Elemental funkcionira na temelju koncerata. Zadnji vlak dobrih naklada dogodio nam se 2005./'06. godine, s albumom 'Male stvari', a od tada je kad je riječ o prodaji sve krenulo nizbrdo", govori pjevačica Elementala Mirela Remi Priselac.
A što kažu komercijalne uzdanice domaće glazbe? „Naše je tržište smiješno malo, veličine nekog malo većeg svjetskog grada", veli Oliver Dragojević. Njegov lanjski studijski album prodan je, kaže, u dvadesetak tisuća primjeraka, što je za njegove visoke standarde čisti podbačaj. „Od vremena devedesetih godina prodaja CD-a srozala se nekih 70 posto, a osobito u posljednjih nekoliko godina. Usporedbe radi, album 'Dvi, tri riči' (iz 2000., op. a) prodao se u 90 tisuća. Stvari pogoršava internetsko piratstvo, gdje ljudi često 'skinu' samo jednu pjesmu s cijelog albuma. A u prijašnja vremena kupovali su cijeli album samo radi jednog hita."
Budućnost? „Možda bi bilo bolje da netko kompletno ugasi svu tu diskografsku industriju", u šali govori Oliver, dodajući – poput njegovih kolega – da zarada i dalje leži u koncertnim aktivnostima te pravima od (i tu sve manjeg) radijskog eksploatiranja.
Zar ima stvarno takvih naivaca koji misle da cijenom glazbenog cd-a plaćaju sam medij i njegov omot? A koliko košta pjesma, tekstopisac, snimanje u studiju, honorari za svirače i pjevače? Sat snimanja u studiju je od 200 do 500 kuna. Za kvalitetan CD potrebno je često i preko 100 sati provedenih u studiju. Gdje je još tiskanje, pakiranje, distribucija, prodaja, trgovačka marža, pdv… Mislim, kakvi sve biseri idu govoriti o pohlepi. A malo jača runda na bilo kojoj neuređenoj terasi nekog zagrebačkog kafića lagano dosiže cijenu jednog glazbenog cd-a. Dođe mi dimnjačar u kuću, pregleda dimnjak za 7 minuta, utvrdi da je sve u redu i hop, 45 kuna. Ako netko misli da ovako od oka može odrediti cijenu cd-a za 50tak kuna, predlažem mu da ode svom gazdi i veli da će od sada raditi za pola plaće, pa neka gazda zaposli za onu drugu polovicu još jednog radnika i makne ga s burze. Da čovjek ima za kruh. I tako bi \"zaradili\" svi.