Ćetković: Jugoslavija je uvijek izbacivala svjetska imena

Likovna kritika složna je u jednome: Goran Ćetković jedan je od najuvjerljivijih ekspresionista suvremenog crnogorskog slikarstva. Slikar izuzetnog likovnog senzibiliteta, a duboko humano biće koje nam svojim slikama skreće pažnju na usamljenog čovjeka današnjice u svijetu kojim vladaju otuđenost i etička ravnodušnost.

Da je to doista tako, možemo se uvjeriti do 28. studenog i u Zagrebu, u Galeriji Kristofor Stanković na Gornjem gradu, gdje je u sklopu Dana crnogorske kulture Ćetković otvorio izložbu svojih radova. Oko 30 akrila i ulja na platnu velikih formata, nastalih od 2014. do danas, povezanih naslovom “Zub vremena” prikazuju ljudska lica bez maski, izvitoperena u boli, u grimasi krika kao odraza civilizacije na umoru.

– Čovjek je epicentar mojih likovnih problema, još od studentskih dana. I to najčešće u formi portreta. Karakterističan za ovaj ciklus je taj plavo-ljubičasti ton ispresijecan toplim kontrastom što simbolički predstavlja sukob čovjeka sa samim sobom, sukob dobra i zla, pa i života i smrti. Iz toga je lako iščitati da me na slikama, iako po prirodi nisam pesimist, prije svega zanima drama – govori Ćetković pa nastavlja:

– Kad bih pisao, bio bih pisac drame. Isto je sa slikama. Ne volim ravnodušne stvari, lijepe samo izvana. Kad se vratim u povijest umjetnosti, više me oduševljava Géricaultova “Splav Meduze” puna gole borbe za život od savršenstva “Mona Lise”. Drama je polje u kojem djelujem i koje me maksimalno inspirira. Ja sam slikar drame.

Svaka njegova slika prožeta je jakom emocijom pa i elementima fantastike. Dovodi ih na granicu apstrakcije, pazeći da tu granicu nikada ne prijeđe do kraja. Karakterizira ga žestok potez, ne slika po modelu, likovi izlaze iz njegove mašte ili su poslije slučajnog susreta ostali pohranjeni u ladicama u mozgu iz kojih ih naknadno nesvjesno izvlači na platno.

– Slikam spontano i iracionalno, a racio je taj koji presijeca proces u smislu da odlučuje kada je neka slika završena i kada trebam stati. Svoj stil opisao bih kao slikarstvo akcije. Nanesem nekoliko poteza, udaljim se, pa se vraćam, moje slikanje nalik je mačevanju s platnom iz kojeg, u najvećem broju slučajeva, kao pobjednik izlazim ja – govori slikar.

Dok slika, ništa ne kontrolira, a njegovi portreti lica bez maski prikaz su drevnog lica stradanja i patnje, dijela života koji je prisutan kod svih nas, a koja kod nekih promatrača možda izazivaju i uznemirenost. U tome i jest Ćetkovićeva kvaliteta, njegovo slikarstvo nije totalno promišljeno, već oduševljava spontanošću. Dio struke dovodi ga u vezu s Munchovim “Krikom”, no nema tu puno dodirnih točaka pa usporedba, smatra i on sam, nije na mjestu. Veže ih možda tek projekcija vječne teme boli.

– Jesam li brz ili spor slikar? Definitivno sam brz. U slikarstvu, stvari su kao i u životu, vrlo jednostavne. Ako znate što hoćete i za to imate talent i znanje, brzi ste. Ja odmah napadam glavni segment slike, bavim se suštinskim. Kod mene nema kompliciranja na platnu, a do toga je u konačnici i najteže doći. Slikari znaju biti opterećeni činjenicom da moraju biti originalni. To ili imate ili nemate. I meni se dogodi da desetak dana ne mogu ništa naslikati, a onda vrhunsku sliku stvorim u danu. I da bilo kojoj slici nastaloj iz žestine idućeg dana recimo dodam neki naknadni potez kistom, mogao bih je odmah baciti u smeće – govori slikar koji je po pitanju umjetnosti u svojoj obitelji poprilična crna ovca.

– Možda sam gen naslijedio od oca koji je znao s drvetom, ali nitko drugi nije se bavio umjetnošću. Talent je rano prepoznao moj sjajni profesor likovnog odgoja iz osnovne škole, poslije sam upisao akademiju u Cetinju i bio jedan od najboljih studenata – govori pa nastavlja o stanju na likovnoj sceni Crne Gore:

– Situacija nije nimalo bolja nego u Hrvatskoj. Ja se oslanjam na sebe i ne odustajem. Radim kao profesor likovne umjetnosti u školi i u biti od toga živim. I mogu vam reći da imamo baš puno mladih talenata. Općenito, mi ljudi s prostora bivše Jugoslavije nevjerojatno smo kreativni, uvijek smo izbacivali svjetska imena. Primjećujem da dobar dio roditelja talentirane klince ne usmjerava u smjeru umjetnosti jer se pitaju hoće li moći od toga živjeti. Ali nitko vam ne može garantirati da ćete dobro živjeti i ako završite pravo ili ekonomiju. Ja osobno, ako sam nešto oduvijek volio osim slikarstva, to je nogomet, ali ne žalim ni dana što sam izabrao biti slikar. Ne mogu zamisliti dan, a da ne uđem u svoj atelje. Tu ustrajnost prenosim na svoje učenike i mogu se pohvaliti da je troje mojih bivših đaka već završilo akademiju, a neki kojima sada predajem također su na tom putu – kaže Ćetković.

Rođen je 1975. u Kolašinu, slikarstvo je diplomirao u klasi profesora Nikole Gvozdenovića, dobitnik je najjače crnogorske nagrade za slikarstvo “Milunović, Stijović, Lubarda“, iza njega je 30 izložbi, a nedavno je izlagao i u Zürichu kamo je pozvan zahvaljujući društvenim mrežama.

– Facebook je izvrsna platforma za povezivanje. Sve što radim, objavljujem tamo. Zahvaljujući Facebooku, i na otvorenju u Zagrebu okupilo se tridesetak hrvatskih umjetnika s kojima sam povezan na mreži, a sada smo se prvi put uživo i upoznali. Facebook djeluje bolje od internetskih galerija poput Saatchija – kaže Ćetković koji upravo radi na novom ciklusu akvarela i crteža olovkom, no, kaže, i likovima “Zuba vremena” će se vraćati da provjeri može li nadmašiti samoga sebe.