Charles Billich: Ne slažem se da moje slike predsjednice nisu dostojanstvene

Nakon ponekad odgođenih intervjua iz neobičnih razloga, nimalo loš osjećaj je kad vas netko pomakne za par dana jer mora skočiti do britanske kraljice. Nešto tako moguće je u našim uvjetima samo u slučaju slikara Charlesa Billicha, Hrvata s australskom adresom, koji ovih dana u Hrvatskoj snima dokumentarac o svojem zanimljivom životu.

A materijala ima. Slikao je portrete Ruđera Boškovića, Slavoljuba Penkale, Nikole Tesle, Alojzija Stepinca, Tita, Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Družio se s najvećim facama svjetskog jet seta, bio blizak prijatelj Hugha Hefnera... U 83. godini života ne povlači kočnicu, kreativnost ga, kaže, mazohistički tjera dalje, a osim filma priprema i niz drugih projekata, pa i veliku izložbu Dalijevih i svojih djela u svojoj galeriji u centru Sidneya, tamo koncem studenoga. Uz zamolbu da se ne govori o politici, već o životu i umjetnosti, ali i protupitanjem samom sebi – “što je politika, a što nije politika” – ipak se ne može oteti dojmu općeg iseljavanja i smanjenja populacije u zemlji pa na tu temu kaže: – Je li to politika, religija, etika ili moralnost, ali ja nisam za abortus. Ovakva zemlja, naročito u okolnostima smanjenja broja ljudi, morala bi odoljeti tim izazovima. Po meni dijete koje je doslovno zaklano ima više prava nego ta mama koja ga možda ne želi.

No takva zabrana ne može donijeti povećanje nataliteta.
Ne može. To je brojčano slabo i ne bi napravilo veliku razliku. Međutim, to je samo jedan od faktora u tom problemu što će se dogoditi s populacijskim raspadom. Imam soluciju za to, ali tko će mene slušati.

Evo, mi vas slušamo.
Ja bih svima otvorio vrata zemlje. Pogledajte što je bila i što je Amerika. Možda je ipak bila bolja prije, ali uglavnom bez tako liberalne politike ne bi došla do tolikog bogatstva i utemeljenja statusa velesile. U tu zemlju ljudi su dolazili bez dokumenata, primili su se motike i čekića i neumorno stvarali. Tako bih i za Hrvatsku započeo s internacionalnom kampanjom otvaranja granica imigrantima. Normalno, uz detaljnu analizu ulaska potencijalnih ljudi u zemlju kako bi se izbjegla moguća teroristička opasnost koja možda dolazi s pojedinim religijama. Recimo, u Australiji imaju odličnu politiku migracije. Svake godine zemlja se obogaćuje s 200.000 migranata i hvala Bogu da ih ima jer predviđam dan kad ih više neće biti na raspolaganju.

I vi ste migrant. Kako su vas tretirali tih godina kada ste iz Jugoslavije došli u Australiju?
Ja sam ondje odmah postao posrednik u migraciji. Naime, kada sam odlazio u Australiju brodom, te 1956., rijetko tko je mogao tamo avionom jer to je bio veliki luksuz. Danas pak ne možeš priuštiti brod, a avion košta kao bus. I već tada na brodu postao sam učitelj engleskog jezika. Kad smo pristali u Melbourne, na brod su došli ljudi iz Ministarstva zapošljavanja i ponudili mi mjesto tumača i posrednika za zapošljavanje migranata. Moj je zadatak bio u velikom migracijskom kampu analizirati sposobnosti došljaka svuda iz svijeta i nalaziti im odgovarajući posao. I danas mi neki dolaze i zahvaljuju. To su bili ne visokokvalificirani ljudi, ali svi su nešto postigli i država im je pružila mogućnost za to, a dobili su gotovo badava i zemlju. Pogledajte Hrvatsku kako smo slabo naseljeni, a zemlje ima. Vozim se desetke i desetke kilometara, a nikoga ne vidiš. Kao da sam u Australiji! Takva zemlja traži ljude, a Hrvati su i tradicionalno migranti. Izvorno, kada govorimo o ranoj povijesti, došli su iz raznih krajeva pa i Indije, Perzije, latinskih i germanskih zemalja. Zašto smo onda danas zatvorili vrata? Ne znam, možda je to usklađivanje politike s EU. No očito Europa nije solucija za Europu. Ne znam ima li mjesta za radikalne promjene, ali mislim da trebamo novu formulu jer ovaj model ne funkcionira. Bili bismo u boljem stanju bez takve Europe nego s njom.

Mislite da nismo ni trebali ući u EU?
To je upitno. Kao da smo imali paranoju od susjeda i osjećali se u većem komforu biti u nekoj uniji. Samo to što smo bili u NATO-u bi u biti bilo dosta.

Vratimo se sad s politike o kojoj “nećemo” na potpuno drugu temu, a to su umjetnost i razlog vašeg dolaska u Hrvatsku.
Umjetnost i politika donekle mogu surađivati. Znate, ja nisam režimski slikar. Postao bih to da sam ostao u Jugoslaviji i bilo bi mi jako dobro. U biti bilo mi je jako dobro i prije no što sam otišao, ali evo, sad opet uskačem u politiku. Otišao sam jer nisam mogao podnijeti totalitarizam. Alergičan sam na to. Bedasto mi je bilo učiti o marksizmu koji nas je ekonomski upropastio. Iako, u marksizmu mi je bilo jako dobro jer sam bio privilegiran, vjerojatno zbog svojeg talenta. Imao sam svoj časopis kad mi je bilo 17 godina, ilustrirati knjige počeo sam s 13, radio sam, studirao, plesao balet, ali nisam mogao podnijeti tu glupu propagandu niti razumjeti strast prema čovjeku koji je ustvari bio zločinac i direktno ili indirektno pobio milijun i 200.000 ljudi. Uglavnom, u Hrvatsku dolazim svake godine, a ovaj put sam tu jer snimam dokumentarac o svojem životu. Skoro svaki dan imam sastanak s producentom Steveom Ravicem iz australskog Majestic Films. Dokumentarac će biti gotov iduće godine, ali istovremeno simultano mislimo i na igrani film koji planiramo završiti za tri godine.

Koga biste voljeli vidjeti u ulozi Charlesa Billicha u igranom filmu?
To bi bio Eric Bana, Australac koji je Hrvat po porijeklu.

U kojoj je fazi dokumentarac?
Imamo već dosta materijala. Počeli smo u Australiji, nastavili u Cannesu gdje smo ga i najavili. Snimali smo već dosta u Hrvatskoj, odradili otoke. Recimo, snimali smo na Korčuli kamo sam na upit grada došao s idejnim prijedlogom spomenika Marcu Polu. Planirano je da se on napravi u roku od dvije godine i to u suradnji s Kinom. Riječ je o monumentalnom spomeniku od 15 metara za koji je već izabrana i pozicija u gradu. Pitao sam ljude imaju li kakvih zamjerki na prijedlog, ali ne, zadovoljni su. To je velik projekt na kojem sa mnom surađuju tamošnji lokalni umjetnici i obrtnici, metalni radnici i inženjeri.

Gdje planirate premijeru filma?
Istovremeno u više mjesta i u Hrvatskoj i u svijetu.

Hoćete li snimati u rodnom Lovranu?
U Lovran mi je škakljivo ići. Ondje su loše postupali prema meni. Toliko sam razočaran, demoraliziran i iznevjeren tom sredinom da sam neko vrijeme odlučio ne vraćati se u Hrvatsku. Ali evo, pozitivac sam po prirodi i ne dam se. Zato sam i ovako star, a tu sam jer se ne predajem. Svaki dan vidim nove životne potencijale, svaki dan dobivam novu dozu kreativnosti, kao neke poruke iz svemira da radim dalje i dalje i to me drži.

Kažu da je nepristojno nekom reći da odlično izgleda za svoje godine. Bit ću nepristojna pa reći da vi u 83. izgledate odlično.
Hvala. To je kreativa na djelu. A i treba vježbati svaki dan.

Kad se osvrnete i rezimirate svoj život, što biste s ovom sviješću odigrali u životu drukčije?
Ne mogu se žaliti. Život mi je uglavnom bio lijep. S lijepim iskustvima, anegdotama, redoslijedom, no karijerno sam u mladosti bio dosta nemaran. Nisam imao viziju i kontinuitet i svoj stil i potpis. Sad ga imam svaki dan sve više i više. Dakle, da mogu vratiti vrijeme, bolje bih ga uložio u karijeru. Previše sam se zabavljao i igrao ulogu plejboja, a ne proletera i težaka i sad plaćam cijenu. Na neki mazohistički način forsiram se na rad, no on mi na kraju i omogućuje orgazme, strast i zadovoljstvo.

Ta uloga plejboja donijela vam je pet brakova.
Da, ali nećemo o tome jer to je gore od politike.

Je li izgledno da se zauvijek vratite u domovinu?
Već sam se jednom vratio i to 1971. kad sam od jugoslavenskih vlasti dobio osiguranje da me neće uhititi. I tako je i bilo i nisu me ni dirnuli. No ozbiljno sam se vratio 90-ih na Tuđmanov poziv i bilo mi je dobro neko vrijeme, ali imao sam strašne ideološke poteškoće. Profesionalno sam bio na ničijem teritoriju u tom zabijenom i “mentalno retardiranom” Lovranu, to je za mene bio korak unatrag i vratio sam se u Australiju. Uglavnom, nastavit ću s navikom jedno ljeto tu, a jedno u Australiji, a tu praksu uveo sam iz zdravstvenih razloga. Imao sam problema s kralježnicom i liječnici su mi preporučili da živim u toplim krajevima i to je proradilo. Preporučujem svakome da živi na toplome.

Neko vrijeme odlazili ste i po par mjeseci u Ameriku. Kakva je Amerika nekad i sad?
Često odlazim tamo, ali ne bih ondje više živio. Amerika nije što je bila nekad kad je bila meka za kulturu i umjetnost. Prevladali su privredni problemi koje neće riješiti ni Trump, niti rješenje postoji u globalnoj dimenziji. Mislim da će se morati čekati evoluciju naših vremena tehnologije i tu tematiku bih rado prikazao na svojim slikama. Znate, odlučio sam biti futurolog, jako mi je intrigantno špekulirati i slikati budućnost.

Kako biste naslikali Hrvatsku za 15 godina?
To mi je prvi zadatak kao futurologu? Može. Prihvaćam ga pa radimo novi intervju kada to odradim.

Upoznali ste i slikali mnoge, družili se s Hughom Hefnerom, George Bush ima vašu sliku Monumentalno savezništvo, jeste li upoznali Trumpa?
Nisam. Ali neki dan sam upoznao papu.

Kojim povodom?
On svaki utorak prima ljude, stavio sam se na listu i primio me. Odnio sam mu jedan crtež i bio na privatnoj turi po vatikanskoj bazilici. To je prekrasno. S papom sam razgovarao i o svojem projektu gradoskopije Rima i Vatikana koju ću raditi za njih, a upoznao me i s osobom koja će sa mnom surađivati na tom projektu. I te rimske segmente smo snimili i naći će se u dokumentarcu.

Taj projekt je u planu iduće godine, a radit ćete i na velikoj urbanoskopiji Jeruzalema?
Da, Jeruzalem je hoćeš-nećeš postao glavni grad Izraela. Idem tamo s Jakovom Sedlarom koji će me snimati dok slikam grad i posebno mi je drago što ću baš ja to učiniti. Boravit ću ondje mjesec dana.

Zgodan je detalj iz vaše biografije da ste bili baletan u riječkom HNK. Kako je jedan baletan napravio zaokret prema slikarstvu?
Niti jedna žena mi nije razbila srce kao što me razbilo to što sam prestao plesati. Iako, nikada nisam očekivao da ću postati Nurejev jer racionalno sam znao da je baletna karijera vrlo kratka i bio sam svjestan svojih tjelesnih atributa. Pokušao sam se, doduše, vratiti baletu u Beču, ali nešto se u meni slomilo i više nisam imao tu hrabrost, a jedna forma te strasti je iščezla. Na kraju sam sve svoje nedostatke nadoknadio koreografijama i skokovima u slikarstvu. Postao sam manipulator događaja na platnu i papiru. Više sam nego zadovoljan kada imam performans u svojem kadru. Sve što u životu ne mogu imati, dobiti, kupiti, pobijediti – sve to slikam i sve je to moje. Može me odbiti najljepša žena na svijetu, ali na slici je metaforički moja.

Za posjeta hrvatske predsjednice Australiji od vas su očekivani, a potom joj nisu predani portreti nje koje ste naslikali. Što se tu dogodilo?
U biti ne znam. Znam samo da sam baš tada bio u Los Angelesu i budući da su najavili da će me posjetiti u galeriji u Sidneyu, vratio sam se specijalno zbog toga, a ona nije došla. Pretpostavljam da to nije njezina krivica. Neki komentari su išli u smjeru da slike nisu dovoljno dostojanstvene. Obje te slike su dobronamjerne.

S britanskom kraljicom ste u pregovorima za izložbu?
Da, trebao sam ovih dana u London na razgovore, ali to je odgođeno pa sad ne mogu o detaljima. No s kraljicom sam se i ranije sreo i tada mi je rekla kako voli gotičnost mojeg slikarstva.

Likovni kritičari vaše su radove nerijetko uspoređivali s Dalíjem, ali postoji i velika struja onih koji vaše slike opisuju kao kič, a vas majstorom sladunjavih aktova i veduta.
I Rembrandt je radio na granici kiča. Kič za neke je dobar ukus za druge. Ne znam tko bi mogao definirati što jest, a što nije. To je stvar interpretacije, ukusa pa i vremena u kojem stvaraš. Naravno, općenito bi se danas moglo zaključiti da je sva reprezentativna umjetnost kičasta jer apelira nižim ljudskim instinktima. Ima raznih teorija oko toga.

Tko su kupci vaših slika?
Cijeli svijet. Ovaj mjesec prodao sam po sliku u Njemačku, Englesku i Ameriku.

A cijene. Jesu li visoke kako se priča?
Vjerojatno jesu jer imam velike režije. Ali jesam li bogat? Ne vjerujem. Kad bih prodao sve slike, bio bih jako bogat, naročito kad odem na drugi, bolji svijet pa će se i cijene slika povisiti. Meni je dovoljno da je moja duša bogata.

Gdje je završila ona famozna slika Tita kojeg ste naslikali kao vampira?
U Americi. Nisam je htio prodati. No ona je bila izložena u mojoj galeriji i, dok me nije bilo, djevojka koja radi u galeriji ju je prodala. Došao sam kad je posao već bio sklopljen i upoznao tog čovjeka. Amerikanac je, nema nikakve veze u smislu podrijetla s Hrvatskom ili Jugoslavijom. Rekao je da ima kolekciju od stotinjak slika zločinaca i gotičkih likova iz povijesti pa je u nju uključio i Tita.