Ciljana provokacija za oštru, ali osrednju kritiku crkve

Kazališni kritičari dat će svoje objekcije na predstavu “Buđenje proljeća” Olivera Frljića, čija je premijra održana u subotu u zagrebačkom ZKM-u, međutim nema sumnje da je predstava intrigantnija kao komad društvene kritike nego kao samo kazalište. Takav bi komad mogao, i trebao imati svoju publiku, premda može očekivati reakcije i od onih koji predstavu nikada neće vidjeti, niti je željeti shvatiti, ali će im već samo poistovjećivanje crkvenoga križa sa nacističkom svastikom biti dovoljno jaka inicijalna kapsula za ispaljivanje (živaca). Redatelj predstave Oliver Frljić - poznat po ogrtanju glumaca u meso, poistovjećivanju Sanadera s Molierovim Škrcem - sasvim sigurno računa na to, vjerojatno i priželjkuje novi “skandal” kojim će možda privući pozornost na predstavu, ali ne toliko na, što bi bilo važnije, samu temu. Početak je jedan od dva najbolja dijela predstave; dok svećenici mole, pokazuju se prizori silovanja dječaka i djevojčica, te čitaju turobni vazalski ugovori koje je Hrvatska potpisala sa Svetom stolicom. U cjelini previše fragmentaran komad, adaptacija predstave Franka Wudekinda, doista nesvakidašnje hrabro kritizira status Crkve, licemjerje, aktualne probleme pedofilije i duhovnu represiju (ovo potonje kroz još drugu izvrsnu scenu, s psihičkim gnječenjem učenika kojemu škola ne ide najbolje). No, banalnim po(d)vlačenjem svastike Frljić će vjerojatno odvući polemike u drugom, puno plošnijem smjeru i možda ostati bez dijela potpore ljudi koji o temelju problema misle potpuno isto.