U poplavi psiholoških trilera čitali smo i boljih i uzbudljivijih priča. Sretali se s karizmatičnijim likovima, bivali iznenađeni uzbuđenjima koje vješti pisci uspijevaju izvući iz naoko svakodnevnih situacija i još svakodnevnijih ljudskih odnosa. Roman “Sve nestale djevojke” Megan Mirande (Znanje, urednica Nataša Pejić, prijevod Mladen Jurčić, 139 kuna), nije ništa od toga, pa ipak je vrijedan pažnje – i čitanja - zbog zanimljiva autorskog postupka. Naime, na samom početku romana čitatelj upoznaje okvir za priču: jedna se mlada žena vraća u provincijski rodni gradić iz kojeg je otišla prije punih deset godina. A otišla je nakon što je nestala njezina najbolja prijateljica, nakon što policija nikako nije uspjela riješiti tajnu tog nestanka. Kada se vrati u grad, noćna mora se ponavlja, ponovno nestaje mlada djevojka.
Nakon tog uvoda priča kreće u suprotnom smjeru, i vrijeme u romanu kreće u suprotnom smjeru brojeći dane od njezina dolaska pa se kroz taj postupak malo po malo otkrivaju događaji iz prošlosti i njihova veza sa sadašnjom situacijom. Možda, ovako opisano, djelu komplicirano, ali roman se zapravo lako čita, priča jednostavno prati, a kako odmiču stranice, postaje sve napetiji.
Autorici se ipak treba prigovoriti da je u priču uvela i sasvim nepotrebne likove, poput zaručnika glavne junakinje bez kojeg cijela priča također može funkcionirati bez problema. No, ovo je i roman koji nudi jednu važnu životnu lekciju, podučava kako čovjek može promijeniti doslovno sve u svom životu, ali ne i samoga sebe. Računi za učinjeno kad tada dođu na naplatu, a kosturi za koje smo sigurni da smo ih spremili na samo dno ormara uvijek nađu način kako da se pojave na svjetlu dana. Stoga tajne, osobne, ali i obiteljske, one koje roditelji čuvaju kako bi zaštitili vlastitu djecu, uvijek bivaju otkrivene. Taman kada im se najmanje nadamo.