Jedna majka jednog dana sasvim iznenada ranije dolazi s posla. Otvara vrata stana i zakorači u najgoru noćnu moru svakog roditelja: djeca su mrtva.
Tim zastrašujućim scenama, nakon kojih se prolama vrisak nalik rici zvijeri u stupici, počinjen roman “Uspavanka” francuske novinarke i književnice Leïle Slimani (Fraktura, urednik Seid Serdarević, prijevod Vlatka Tor, 139 kuna), roman koji je svojoj autorici donio najvažniju francusku književnu nagradu – Goncourt.
A autorica čitatelja, nakon šokantnog početka, uvlači u priču predstavljajući glavne junake. Madi bračni par s dvoje djece, u trenutku kada se majka odluči vratiti na posao, s mukom pronalazi dadilju koja će ih čuvati u njihovu stanu. Isprva se čini da su dobili glavnu zgoditak na lutriji, jer mirna i povučena Louise djeluje kao predana dadilja, djeca je obožavaju, a ona radi i sve ostale poslove malog kućanstva, te tako roditeljima osigurava mnogo više vremena koje provode na svojim poslovima...
No, iza te idile skrivaju se vrlo zlokobne stvari. Kroz priču o dadilji koja u trenutku sloma ubija djecu Slimani zapravo daje razorno točnu sliku suvremenog društva i našeg načina života u njemu. Bavi se ona ovdje i pitanjima migranata, ovrha, sloma osiromašenih, ali i onim temeljnim pitanjima: što je to dobro majčinstvo? Što dobro roditeljstvo? Kako se pojedini roditelji nose s teretom nametnutih lažnih ideala? Mnogo je zapravo tema uključeno i ovaj mudar, iako nevelik, roman. Sve su složene na način na koji upravo djeca slažu puzzle: spretno i promišljeno, tako da sasvim prirodno ulaze jedna u drugu, nadopunjuju se i čine neraskidivu cjelinu.
Ni to što u prvom poglavlju čitatelj doznaje tragičan kraj ove priče nije mana, već prednost, onaj čarobni sastojak koji čitatelja nagoni da ovaj roman doslovno ne ispušta iz ruku.
