Nakon Dimitrija Popovića, Vaska Lipovca i Mersada Berbera, Galerija Klovićevi dvori u sklopu ciklusa Moderni klasici nastavlja, a ujedno večeras i započinje jesensku sezonu, velikom monografskom izložbom akademika Zlatka Kesera. Nakon trideset godina na svjetlo dana iznesen je veći broj ulja na platnu velikog formata koja su se do sada sporadično izlagala te bila manje dostupna Keserovoj publici. Slikara se predstavlja od njegovih početaka, djelima iz 70-ih godina, najzastupljenija su ona s kraja 80-ih pa do recentnih iz 2020., a kuriozitet su djela nastala tijekom korona-lockdowna. U tu kategoriju spadaju za njega novi mediji – digitalni crteži i skulpture koje on naziva igračkama, a nešto su dosad neviđeno u akademikovu opusu.
Keserove ranije izložbe redovito su ostavljale dojam da vas iz prostorije u kojoj su radovi postavljeni zapljuskuje proljetna radost. Postav u Klovićevim dvorima, kojim smo prošetali u društvu autora i kustosice izložbe Jasmine Bavoljak, nije iznimka. Pršti veseljem i bojom, pa i melankolijom i tugom, ali uvijek energično jednako živog i snažnog autora. U ovom slučaju izložba je živo biće, doslovno ritmizirana slikovna materijalizacija Keserove podsvijesti, dijelom figurativna, a dijelom apstraktna, monokromna ili polikromna, a ponekad sve istodobno.
– Košmarna i “labirintična” kao i Keserovo slikarstvo – dodaje kustosica Bavoljak predstavljajući izbor koji su nakon mjeseci i mjeseci zajedničkog rada ponudili publici pa nastavlja:
– U izložbu smo unijeli sve njegove mahnite strahove, artikulirane i neartikulirane očaje i nemire, tjeskobe i traume, euforije i melankolije. Kroz psihoze u licima koja ga prate ili koja su i njegova istovremeno bujaju likovi i antilikovi ponekad vrtoglavo impulzivni i na površini nemirni, a ponekad u dubini smireni i prosvijetljeni. Moguće je u konačnici zaključiti da Keser nikad ne slika ono što vidi, već samo ono što je uvidio. Plodonosno slobodan!
– Volim promatrati ljude. Poskrivećki, u tramvaju – nadovezuje se Keser.
– Gledam lica, ali i ruke, što na njima nose, netko ima više vjenčanih prstenova, intrigira me zašto, koliko je to brakova. Čudo je što sve vidite u tramvaju! I danas mi na Zrinjevcu upada stariji čovjek, poistovjećuje se sa mnom po godinama, nudi da sjednem i za svega stanicu i pol ispriča mi cijeli svoj život. Tko je, što radi, gdje mu radi sin, čime se bavi... U tramvaju je mnoštvo svakakvih lica. No važno je ono iznutra – govori akademik nemirno prolazeći kroz šumu svojih radova. Rođeni Zagrepčanin, akademik, profesor emeritus Akademije likovnih umjetnosti, suradnik kultne Majstorske radionice Krste Hegedušića kojeg se anegdotalno sjeća pokazujući nam sliku koja je od svih izloženih zbog nanosa boje fizički najteža, pa kaže: “Ona me sjeća kako nam je Hegedušić znao reći: Deca, ako nemate boje, nemojte slikati!”
Neke svoje radove Keser priznaje, drugih se odriče, štoviše poznat je “uništavač vlastitih djela”. No mnoštvo preslikanih, uništenih i dorađenih slika rezultat je njegove potrebe da se stalno ide dalje i stvori bolje, mijenja, istražuje i ispituje.
– U startu je najavio, ako posudimo neke stvari iz Moderne galerije, da će donijeti boju i da će ih tu na licu mjesta preslikati. Poanta je u tome da umjetnik ima pamćenje i neka su mu dobra i voli ih i želi, a neka pamćenja izmakla su njegovoj mentalnoj kontroli i želi se odreći tih slika. U 60 djelatnih godina mijenjaju se ciklusi i s nekima se srodio, a s nekima nije – pojašnjava Bavoljak, a Keser dodaje kako se krvoločno bori dok slika ne postane ravnopravna s njim i onda je pušta u svijet nakon čega sama sebe mora nositi i izdržati. Ako je sposobna za to, kaže, i ako je uzela dio njegove osjećajnosti, jer bez duboke osjećajnosti, tvrdi, umjetnost se može zaboraviti, onda će ona izdržati kritiku vremena.
– Često mi se događa da je slika već potpisana, da odlazim iz atelijera i pogledam je zadnji put i onda me počne žariti od stida što sam napravio. Uzimam opet farbicu i napadam tu stvar iznova... Frenetično, konstantno radim, ne mogu se zaustaviti. Neprekidno crtam. Dogodi mi se da se sve smrači i vidim samo jednu žarišnu točku, ispred sebe svijetli prostor u kojem crtam, bombardiram ga i jako mi je lijepo. Osjećam tada dragost prema životu, netko će to nazvati duhovnošću, prodirem najdublje što mogu da crtežem iskažem svoju srž. Sve je to rađeno bez nakane – kaže Keser i dodaje:
– Moje sveto trojstvo je, ne nužno tim redom – umjetnost, znanost i religija. To se sve isprepliće, prelijeva se jedno u drugo, ali ne u banalitetu tipa starih teta koje izmole “Oče naš”, a sa strane tračaju susjedu. Ovo je druga priča. Radim nagonski, neke slike slikane su mjesecima i uvijek u apsolutnoj tišini. Zavidim kolegama koji mogu slikati i slušati glazbu. Kod mene je to nemoguće. Glazba ima sasvim drugu dimenziju i, ako radim sliku, ja sam unutar tog crteža i sve drugo mi smeta. Što mi crtež naređuje, ja to radim.
Jedna čitava prostorija izložbe, od poda do stropa ispunjena je crtežima, Keser kaže malim slikama, u smislu inverzije Platonove špilje. Na njima su i frustracija i koncentracija i dugotrajnost i inzistiranja i duboko veselje i neprekidno kretanje, sve što autora karakterizira.
– To mi je u tijelu, u krvnom sustavu, u mozgu, u načinu razmišljanja. Bez toga ne bih postojao. Jesam li u tome što radim uspio? Ne znam. Ja znam kamo sam htio ići, znam svoju žudnju, težnju, što želim dotaknuti. Znate kako kažu, pravo djelo ide kroz prostor kao odapeta strelica koja nikada ne pada. Netko odapne strelicu pa mu padne pod noge, netko odapne pa je makar ne vidi u daljini, a one velike stvari, njihove strelice lete neprekidno u beskraj – govori akademik dok nam za oko zapinje izdvojeni crtež s ispisanim njegovim imenom i godinama rođenja i smrti – “Keser 1942. – 2047.”. Kada je već tako zapisano, smije se i objašnjava, to ne smije biti “fake” pa mora živjeti još više od 20 godina, a za njih već ima i radni plan. Želimo da se to ostvari uz uvjerenje da će strelica njegove umjetnosti premašiti i taj komad vremena i letjeti i stoljećima poslije njega.
Keserova izložba u Klovićevim dvorima može se razgledati do 31. listopada.