David Grossman jedan je od najvećih svjetskih pisaca, osvajač nagrade Man Booker za knjigu “Ušao konj u bar” te izraelski mirovni aktivist koji se zalaže za okončanje okupacije Palestine. U Hrvatskoj je upravo objavljen prijevod njegove knjige “Kad je Nina znala”, potresnog svjedočanstva o Drugom svjetskom ratu, Golom otoku i transgeneracijskoj traumi, inspiriranog stvarnom pričom o Evi Panić Nahir, čakovačkoj Židovki i partizanki koja je pala u nemilost Titova režima jer je odbila lažno prokazati svojeg pokojnog muža kao informbiroovca, pa i pod cijenu robije i razdvajanja od njihove jedine kćeri.
Kako ste nabasali na priču o Evi Panić Nahir?
Ona je nabasala na mene! Jednog me dana nazvala, a nismo se poznavali, da prokomentira nešto što sam izjavio u novinama. Odmah me fascinirala njezina odlučnost, a istovremeno i nešto vrlo meko i empatično što je imala u sebi. Kad ste pisac, ljudi vam često prilaze i istresaju svoje sudbine u nadi da ćete ih ovjekovječiti. Ali Eva je znala pričati, a pogotovo vlastitu priču. Dala mi je tek naznake, iznimno uzbudljive, a potom rekla da je sada dosta i pitala smije li me nazvati opet. Osjećao sam se kao da sjedim sa Šeherezadom, očajnički sam želio još. Kroz te razgovore koji su trajali punih dvadeset godina postali smo prijatelji. Umrla je prije pet godina, ali ostao sam u kontaktu s njezinom obitelji. Njezina kći, koja je naslovni lik romana, smatra da bi Eva bila ponosna na ovu knjigu.
Ali njezinoj ste priči mnogo i dodali? Je li ona pristala na to?
Eva je željela da njezina spektakularna sudbina bude ispričana, a ja sam joj rekao da će se to i dogoditi, ali da je ne želim samo dokumentirati. Govorio sam joj: – Eva, ja te želim izmaštati, fantazirati, iznova izmisliti. Kad stojimo pred ogledalom, lako nam je namjestiti se na način koji nam se sviđa. Kad nas gleda netko drugi, on nas može vidjeti i na način koji nam nije drag, a to je potrebno da bi se priča ispričala. Rekao sam joj: – Možda ću u toj mašti pogledati i nekamo gdje ti još ne želiš. Ona je na to vrlo hrabro pristala.
U knjizi na zaista potresan način prikazujete okrutnost režima na ovim prostorima, ali još mi se težom učinila okrutnost unutar Evine obitelji, pa čak i kada je dolazila iz ljubavi ili potrebe da nekoga zaštite.
Obitelji su vrlo sofisticirane, emocijama nabijene strukture koje nas čine ranjivima. Okrutnost obitelji nužno je povezana s bliskosti njezinih članova, koji plešu prešutne plesove kako bi se približili ili udaljili jedni od drugih. Očekivanja su velika, kao i razočaranja, pogotovo kad dolaze od onih čiji genetski materijal nosimo. Obitelji smatram najvećim dramama čovječanstva. Najvažniji događaji ne odvijaju se na ratištima ili u parlamentima, nego u kuhinjama, spavaćim sobama… tamo se kao pisac gnijezdim i promatram. Okrutnost gulaga okrutnost je anonimnosti, potpune indiferencije, promatranja pojedinca kao objekta koji se premješta prema volji zapovjednika. Ondje se ne ubija, nego istrebljuje, jer ubojstvo zahtijeva priznavanje nekoga kao osobe. U tom smislu teško je usporediti okrutnost obitelji i gulaga. Često se sjetim kako je Eva Panić Nahir na Golom otoku bila kažnjena kotrljanjem ogromnog kamena uzbrdo pa nizbrdo, mjesecima. Pitao sam je kako je to uspijevala, jer bila je malena poput Palčice, čitavog života nije težila više od 45 kila. A ta kamenčuga bila je tolika da ju osobno nisam uspio pomaknuti ni za milimetar. Ispričala mi je da je zamišljala kako njezinoj kćeri, koja je ostala u Beogradu, treba lijek. Apoteku je izmaštala na vrhu brda na Golom otoku, kamo je trebala odgurati kamen. Potom, pažljivo je silazila noseći taj teret jer je zamišljala da je dolje čeka kći. To je snaga ljubavi koja doslovno pomiče stijene, a može se pronaći samo u obitelji.
Osim na Goli otok i druge dijelove Hrvatske i Srbije koji se opisuju u knjizi, istražujući sudbinu obitelji Panić Nahir, išli ste i na Sjeverni pol?
Bio sam na otoku Svalbardu, najsjevernijoj točki koju nastanjuju ljudi. Mnogi tamo odlaze znajući da ih nitko neće ispitivati o njihovoj prošlosti. Pa opet, ti izopćenici izrazito su topli i prijateljski jedni prema drugima. Kad si okružen takvom surovom prirodom, ogromnim planinama, morem sivim i tvrdim poput metala, gdje polarna noć traje četiri mjeseca, instinktivno tražiš ljudsku blizinu. Želio sam Ninu, napuštenu kći moje glavne junakinje, poslati upravo tamo jer sam znao koliko se željela poništiti, nestati u anonimnosti otoka na kojem nitko ne postavlja suvišna pitanja. U tom gradu postoje samo dva puba. Jedan tvrdi da je najbolji na svijetu, a drugi da je najbolji u Svalbardu. U ovom drugom, s rudarima i znanstvenicima s obližnjih postaja, opija se moja junakinja. Oko gradića u kojem se nastanila luta oko tri tisuće polarnih medvjeda koji svako malo rastrgaju i pojedu čovjeka. Noć prije mojeg dolaska, medvjedica s mladuncem ušla je u grad. Posebna jedinica uspjela ih je uspavati i helikopterom preseliti na obližnju planinu. Zamišljao sam tog medvjedića kako se ujutro budi i govori: “Mama, nećeš vjerovati što sam sanjao!” Ali ti medvjedi daleko su od onih slatkih plišanih igračaka koje kupujemo djeci. Ljudi Svalbardom zato uvijek hodaju naoružani. Samo moja Nina tamo je išla goloruka, svake večeri vraćajući se iz onog puba, nadajući se da će stati na put nekom medvjedu.
Meni je kao čitateljici bila zanimljiva njezina odlučnost da i dalje živi, usprkos autodestrukciji koja je ostala kao trajna posljedica majčine robije i razdvajanja, činilo se da bi za nju samoubojstvo bilo prejednostavno rješenje.
Postoje ljudi koji žive paralelno s našim svijetom. Kada to kažem, zamišljam Kafku u uredu osiguravajućeg društva u Pragu, ljude koji ne mogu izaći iz toksičnih brakova, transrodne osobe koje si ne mogu priuštiti tranziciju. Kao da zviždukaš blizu pravog tona, oni su blizu pravog života, ali ga ne uspijevaju živjeti. Nina je takva osoba, kojoj se otac ubio u Udbinu zatvoru, a majka je odabrala njegovu čast umjesto da zaštiti njihovu još živu šestogodišnju djevojčicu. Godinama kasnije Nina nešto osjeća, ali ne zna što je to, nešto misli, ali ne razumije vlastite misli. Svi oko nje čine joj se kao dio velike prijevare, čuvari laži koja će se u knjizi razotkriti i možda joj napokon omogućiti da se približi svojem stvarnom životu.
Kako bi svoju obitelj simbolički oslobodila s Golog otoka, natjerala ih da progovore o traumi, Evina unuka snima film, a potom piše knjigu. I vi ste na sličan način pisali o vlastitoj obiteljskoj tragediji?
U knjizi “Do kraja zemlje” suočio sam se s pogibijom svojeg sina, ne tražeći katarzu, nego pokušavajući razumjeti. Uri je umro prije 14 godina, u ratu protiv Libanona. Ja sam ateist i ne mogu pronaći utjehu u ideji zagrobnog života. Moj način da se vratim u život bio je da ispričam tu priču, koja je ponovno bila moja izmaštana verzija stvarnosti. Što sam više maštao, to sam se više vraćao u stvarnost. Smatram da samo kroz umjetnost možemo spoznati ukupnost bivanja, ali i poništenja nekoga bića. Knjige koje su me najdublje formirale pronašle su način da dodirnu taj prostor između života i smrti.
U vašim knjigama uvijek je snažna antiratna komponenta, a zbog zalaganja protiv okupacije Palestine suočavali ste se i s brojnim neugodnostima. Znam da ne volite govoriti o politici, ali zanima me kako vidite budućnost svoje regije?
Za Židove je budućnost uvijek bila fragilan koncept, kao i dom, jer smo uvijek osjećali da naš boravak na nekom području ima rok trajanja. Pa i sada kada imamo vlastitu državu ima nas samo sedam milijuna, a okruženi smo mnogoljudnijim arapskim zemljama koje smatraju da ovdje ne pripadamo. Čak i razgovarajući s najprogresivnijim kolegama iz susjednih zemalja, čini mi se da oni Izrael osjećaju kao birokratsku pogrešku, ne vide da smo mi potekli upravo s izraelskog tla. Na sličan je način kompleksno i palestinsko pitanje. Obje zemlje trenutačno žive paralelno sa svijetom koji smo mogli imati, da se poslužim ranijom metaforom. Izrael je mlad, prepun života, kreativnog naboja... a ipak, već više od pola stoljeća okupiramo Palestinu. Nešto što je počelo kao incident postalo je naša stvarnost, zamršena poput najčvršćeg čvora. Rješenje vidim u bolnom kompromisu, koji fundamentalisti s obje strane neće htjeti prihvatiti, i zato je važno da pronađemo vođu koji će biti dovoljno hrabar da ode na okupirano područje i pokrene dijalog, koji je prva stepenica ka gradnji mirne budućnosti. Ja u čitavom svojem životu nisam imao jedan dan bez rata. Mi više ni ne znamo živjeti u miru. Ali vjerujem da samo u miru možemo imati dom, a ne naoružanu tvrđavu u koju se Izrael pretvorio.
I Europa se polako pretvara u tvrđavu, pogotovo u kontekstu migrantske krize koja nas je potaknula da čvrsto zatvorimo i naoružamo naše granice.
Povijest svijeta povijest je migracija. Europa mora naučiti živjeti s novim valovima migracija iz Afrike i Bliskog istoka, ne gledati te ljude kao prijetnju, nego pronaći način da ih integrira, kako bi imali priliku obogatiti društvo u koje dolaze. Gledajući ovako izdaleka, čini mi se da su dominantne emocije prema migrantima postale sumnja i strah. Što ih društvo više odbacuje, oni će biti povređeniji, ljući i osvetoljubljiviji, što će društvo učiniti još tvrđim i hostilnijim... Kad se obje strane ukopaju u rovove, mogućnost dijaloga će nestati. Pitam se je li Europa dovoljno fleksibilna i hrabra da prihvati migrante?
Ovih dana trebali ste gostovati na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, ali zbog korone osuđeni smo na razgovor preko Zooma. Kako vidite utjecaj pandemije na naša društva?
Čini mi se da tek počinjemo shvaćati da će proći mnogo vremena prije nego što uspijemo povratiti komadiće svojih starih života. Brojni nacionalisti i vjerski fundamentalisti hrane se sijanjem straha i konfuzijom kakvoj sada svjedočimo. Zamišljanje crnih scenarija može nas paralizirati, ali imaginacija nam isto tako može pomoći da održimo vitalnost. Ako smo dovoljno snažni da svoju maštu bacimo u budućnost poput sidra, zamislimo odlazak u kafić bez straha kihanja ili ljudskog dodira, nove, bolje odnose nakon pandemije koja ih je dramatično narušila, kao što je Eva Panić Nahir zamišljala onu apoteku na vrhu brda, imaginacija nas može i spasiti. žOsobno zamišljam novu intimnost, senzibilitet stvoren iz iskustva susreta s katastrofom koja odnosi živote. Mi koji smo ostali pošteđeni odjednom shvaćamo fragilnost i kratkotrajnost ljudskog života. Vjerujem da ćemo zbog toga donositi i neke važne odluke, mnogi se neće vratiti na svoje stare poslove, neki će odlučiti što prije imati djecu, drugi da ih uopće ne žele... Sve dok održavamo svoje umove i srca mekim, aktivnim, duboko u sebi nećemo biti žrtve pandemije.
