Omiljeni profesor slikarstva na zagrebačkom ALU Damir Sokić uskoro će u mirovinu u kojoj će sve samo ne mirovati, a svojevrsni početak novog aktivnog perioda je i izložba “Skladište moderne” koju sutra otvara u Francuskom paviljonu SC-a u Zagrebu. Posjetili smo ga u ateljeu u Vukovarskoj ulici koji funkcionira kao mjesto živih rasprava intelektualaca koji se tamo nerijetko okupljaju.
Kažu da radite podjednako sa znakovima, metodama, promišljanjima iz povijesti umjetničkih radova, kao i s ideologijama i oblikom izlagačkog prostora. Što je od toga ukomponirano u radove novog ciklusa?
Sve što ste nabrojili. Kuća u kojoj izlažem sa svojom poviješću i svim značenjima, kuća u kojoj mi je atelje iz kojeg sam desetljećima buljio u krov tog paviljona, moderna kao pojam koji gotovo svečano izgovaram, trenutak kad sam odlučio što ću napraviti, sve emocije koje sam imao dok sam radio i gladio skulpture, postavljanje u prostor i trenutak striptiza u njemu. Radi se o entropijskim formama, krajnje jednostavnim skulpturama očekivanih antropometrijskih formata. Napravio sam ih ove godine na temelju slučajno nađenih skica iz New Yorka za slike iz 1988. godine koje nikad nisam naslikao.
Zašto je izložba nazvana Skladište moderne?
Skladište kao zaboravljeni višak, ali i kao figa u džepu. Moderna je istovremeno i tvrdnja i sumnja. Ostavila je klice dovoljno željne i dovoljno moćne da se probiju iz pepela. Ovdje pepeo shvatite kao moj doživljaj današnjeg svijeta, najintimnijeg i najjavnijeg. Ako samo letimično pogledamo današnju umjetničku scenu, ne samo u zavičajnom formatu, vidjet ćemo modernističke Fenikse u svim fazama života, otresanja pepela i visoke ponosne letove. Danas riječ provincija hendikepira samo one željne nebitnoga za umjetnost, slave, novca i sličnog.
Po čemu su umjetnici i moderne bili nadmoćniji današnjima?
Ja sam i današnji umjetnik i ne smatram se zakašnjelim ili ne daj bože umornim borcem jedne izraubane ideje. Danas većina ozbiljnih umjetnika govori iste važne stvari jer je amnezija sada već permanentna pandemija, ohrabrivana širenjem pustinje koju njeguje vrli Novi poredak. Izgled, dakle, pitanje forme, svodi se površnim gledanjem na već elaborirani izam i gura se u ropotarnicu. Diktat Novog ima samo veliko N koje nam uopće ne treba. To je problem površnosti društva i površnosti pojedinca. U tome se dobro snalaze samo trgovci umjetninama i prateći mešetari. Oni kojima je sve samo roba. A kada me već pitate zašto su umjetnici moderne bili nadmoćniji, pa zato što su bili uvjereniji u svoje poslanje, u obranu subjekta i pojedinca, a lepeza umjetničkih fizionomija koje su sanjale utopiju je popis najvećih i najsmjelijih sanjara u 20. st., a jednako i danas.
Kako vam kao zrelom umjetniku zvuči sve prisutnija formulacija da je na umjetničkoj sceni sve moguće i slogan “anything goes”?
Nisam sretan kad me zovete zrelim umjetnikom. Imam dojam da ću otpasti i da će me nešto pojesti dok sam još jestiv. Slogan koji spominjete nastao je u salonima 19. st. kada mu je svrha bila relaksirati zbilju autoritarnog društva. Poslije su ga pomele revolucije. I evo ga ponovo u salonskom miljeu, u umjetničkim enklavama. Ponovno bacanje prašine u oči. Eto nam zastave političke korektnosti i pretrpana svijeta robom i robljem.
Kažete “da nisam umjetnik, bio bih kriminalac”. Šala ili zbilja?
Nije šala. To je moja inatljiva narav. Ne volim biti pokoren. Ne mislim da su stvari oko nas dobro poredane. U umjetnosti se snalazim bolje nego u realnom životu i zapravo me spašava od realnog života. U realnom životu postoji i pojam sreće što nije slučaj s umjetnošću. Tamo taj pojam ne znači ništa.
Gdje se po vama danas još jedino zadržao prostor potpune slobode? Čini mi se da to više nije umjetnost. Ili se varam?
Vidim kuda smjerate, prema mojoj tvrdnji da ga vidim “u umjetnosti ili u terorizmu“. Ostajem pri toj tvrdnji kojoj je možda potrebna elaboracija, nekom moralnom sucu možda? Dodao bih da živimo pod terorom velikih sustava, nas bezbroj, a sustava malo. I nije umjetnik osjetljiv samo na zagonetne i zavodljive “sjenke oko očiju” pojedinca već i na duboke i zavodljive sjene društva u kojima stanuje prostački i podmukli interes pojedinca. Egoizam premazan svim mastima. Licemjerna predstava umivenih manekena društva kojima su puna usta altruizma i empatije kroz koju grmi politička korektnost. I vijori se spomenuta zastava. I gadljivo se stiskaju pod njom. Umjetnost je uvijek bila bezobzirno slobodna. Bez pojma bezobzirnosti i nije zaslužila pažnju, tada je samo mrtva dekoracija.
Jedan dio života stvarali ste u New Yorku. Zašto ste se vratili?
Bilo je izazovno u svakom smislu, ali se dešavaju i jače stvari od retoričkog smisla. Spomenimo samo rat u domovini. Ali vaše pitanje govori više o sadašnjoj percepciji ove naše geografije. Što ćemo s emocionalnom prtljagom? Ona je meni sve. Jedino emocijama vjerujem. S njima sam svugdje u svakom trenutku, a one su kao meteorologija, dugoročno nepredvidljive i, ovisno o naravi, podnošljivo ili nepodnošljivo uzbudljive.
Žalite li zbog povratka?
Ne žalim. Ne bih ništa mijenjao u svom životu jer to ne bih bio ja.
Što vam je najvažnije naučiti svoje studente?
Govoriti im da postoji mračna i svijetla strana u čovjeku, dnevna je to borba, i da će se realizirati djelima koja rade i da na kraju ostaje ili karizma ili ništa. Vjerujem da se ciljevi moraju postaviti visoko. U toj dobi baš tako. Oni koji nisu shvatili i osjetili izazove moderne neće imati ništa ni sami ponuditi. Volio sam im prepričati onu Sloterdijkovu priču o portugalskom kapetanu kad govori svojoj zdvojnoj posadi dok im brod ulazi u orkansku oluju: ”Naprijed, braćo moja, čujte kako more drhti pod nama.”
Uskoro ćete u mirovinu?
Da, ali još nisam i ne kanim ni biti. Bit će me na drugim mjestima više, neka će lica nestati tek u područjima kategorija, a neka druga bit će nova kompozicija. Uvjeren sam da mi slijedi period bliži umjetnosti.