Najveća zvijezda sinoć otvorenog 18. Festivala europske kratke priče koji će se ove godine održati u Rijeci i Zagrebu svakako je mađarski književnik Laszlo Krasznahorkai, dobitnik nagrade Man Booker International, koji će u četvrtak u 19 sati u Kaptol Boutique Cinema predstaviti knjigu “Uvijek za Homerom”. Riječ je o izdanju koje je objavio Multimedijalni institut Mama kao plod književnikova boravka na južnodalmatinskim otocima Mljetu i Korčuli te u Dubrovniku i Splitu prije četiri godine. Tekst “Uvijek za Homerom” ekskluzivno prvo izdanje ima baš na hrvatskom jeziku, a s mađarskog ga je prevela Viktorija Šantić.
U jednom intervjuu ste rekli da ste nakon puno godina lutanja sve uvjereniji kako nijedno mjesto nije vrijedno žudnje. Jeste li pišući knjigu “Uvijek za Homerom” na hrvatskoj obali naišli na takva mjesta?
A, ali znam se ja zaljubiti u čari nekog mjesta... Čak i ako to mjesto nije onakvo za kakvim čovjek žudi, primjerice kao ovdje, kod vas, u dalmatinskom kraju, kad sam uz prijateljevu pomoć otkrio otok Mljet, imao sam osjećaj da sam na pravom mjestu. Katkad traje samo trenutak, katkad tjedan-dva, možda mjesec-dva dok čovjek ne pobjegne jer ondje, na Mljetu nisam bio na otoku u geografskom smislu, već u Homeru, u homerovskom svijetu, s Odisejem i Kalipso… Pomalo sam ondje i ostao…
Jeste li na dalmatinskim otocima pronašli tragove grčke kulture?
Naravno. Ja grčke tragove osjetim svugdje gdje su bili Grci. I siguran sam u to da su, primjerice, bili na Mljetu. Poglavito Odisej. Kako čovjek ne bi osjetio njegovu prisutnost?
Tekst “Uvijek za Homerom” nastao je u suglasju s glazbom i likovnošću. Volite li spajati različite umjetnosti?
To nije pitanje ljubavi. Nego sam već pri pisanju ovog djela osjetio blistavu snagu slika Maxa Neumanna i čuo bubnjeve Elija Keszlera. Morao sam ih samo još zamoliti da stvore te slike i glazbu. Sve je nekako išlo samo od sebe.
U Zagrebu gostujete na festivalu europske kratke priče. Cijenite li kratku priču kao formu?
Iznimno poštujem svako veličanstveno djelo. Svejedno je u kojoj je formi nastalo.
Nakon Zagreba putujete u Beograd na festival Krokodil na kojem će biti i francuska književna zvijezda Michel Houellebecq. Koliko se intenzivno družite s drugim piscima na festivalima?
Još ne znam koliko ću intenzivno razgovarati s gostima festivala, to ovisi i o količini konzumiranog alkohola. A na tom polju ozbiljno se nadam jednom razgovoru s Houellebecqom.
Pišete li još uvijek scenarije za filmska djela?
Ne. Samo sam pomagao Béli Tarru od 1985. do našega posljednjeg filma. Mene film ne zanima, osobito ne u današnje vrijeme, zanimao me jedino Tarr. Da stvara filmove bez kojih se ne može živjeti.
Živjeli ste u brojnim gradovima diljem svijeta. Je li taj nomadizam vaša unutarnja potreba ili je dio vašeg profesionalnog književničkog puta?
Ja nemam zasebno profesionalno ja i osobno, privatno ja. Nomadizam proizlazi iz stalne potrebe za promjenom mjesta boravka. U danom trenutku na nekom mjestu više ne mogu disati, treba mi zraka, pa moram dalje. Ne prema nečemu, već od nečega.
Osjećate li se ponekad i kao izbjeglica?
Ja sam uvijek izbjeglica. S vama zajedno.
