kratka priča

Dan letećih mrava

Dan letećih mrava
20.03.2023.
u 10:14
Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
Pogledaj originalni članak

S našeg prozora na dvadeset i četvrtom katu puca pogled na čitav London. Nikad mi nije bio jasan taj izraz "puca pogled"; kao da gađamo nekoga s prozora. Naš prozor je okrenut na istočnu stranu: ne vidimo pred sobom rijeku Temzu i stare građevine zbog kojih turisti sa svih strana svijeta hrle u London. Mi vidimo radničke četvrti pune Poljaka, Bangladešana i svih ostalih koji su prispjeli u posljednjem valu migracije. Zbog lošeg pogleda renta je jeftinija, objašnjavao nam je agent za nekretnine. Netko mora gledati i na tu, drugu stranu, gdje je život drugačiji od onog lagodnog kakvim se mi okružujemo. Na našoj strani grada nalaze se moderne zgrade u staklu. Zgrada ima recepciju, teretanu i dućan s namirnicama. Kruh je narezan, piletina je već marinirana, salata oprana, čak se i luk može kupiti isjeckan na male kockice. Recepcionari primaju pakete i provjeravaju tko ulazi u zgradu. Ne trebamo izaći iz zgrade ni do koša za smeće, i za to postoje otvori na svakom katu kroz koje se ugura vreća s otpadom. Skriveni tuneli prolaze kroz zgradu i izbacuju sve ono što nam ne treba.

Na prozoru su metalne rešetke u obliku većih i manjih krugova. Rupa je dovoljno velika tek da se kroz nju može gurnuti ruka. To je moderan dizajn kojim je omogućeno da prozor ne izgleda kao zatvor, a ipak nas drži u sigurnosti zgrade. Rešetke su tu vjerojatno da netko ne bi skočio. Takve priče uvijek završe u novinama, a to ne bi bilo zgodno za cijenu nekretnina. Ovo je ipak luksuzna zgrada, a u četiristo stanova, koliko zgrada broji, uvijek se nađe neki nesretnik koji poželi okončati život.

Većina kućanstava u ovoj zgradi broje jednog ili dva člana jer svi stanovi imaju malu kvadraturu, kuhinju spojenu s dnevnim boravkom i samo jednu spavaću sobu. Takvi stanovi se u Londonu najlakše iznajmljuju. Zakon ponude i potražnje, mudro govori agent. Naše kućanstvo broji dva člana; muž i ja.

                        *

Naša je zgrada već mjesecima neprobojna utvrda. Živimo u staklenoj krletci napravljenoj za neke rijetke, egzotične ptice. Nije dopušteno izlaziti ni ulaziti, posjeti su zabranjeni, a u lift je dopušteno ući samo pripadnicima istog kućanstva. Teretana u podnožju zgrade već je duže zatvorena, ali na televiziji nam puštaju jutarnji i popodnevni program s vježbama koje bi nas trebale održati u formi. Preko interneta smo naručili bučice, pilates-trake i utege, pa sad marljivo održavamo kondiciju i pazimo na zdravlje. Zdravlje je bitno ne samo kao individualna kategorija već i za stabilnost i napredak našeg društva.

Ipak, ponekad si priuštimo užitak. Putem aplikacije naručujemo hranu iz udaljenih restorana s jelovnicima još udaljenijih zemalja u koje nikada nećemo odletjeti. Indija, Libanon, Španjolska, Vijetnam čine se zauvijek nedostižni sad kad su avioni prizemljeni. Zgradom putuju pizze, kineski rezanci, curry umaci, mirisne svijeće kupljene na internetu u trenucima samoće, kao i razna tehnološka čuda za koja web-stranica tvrdi da su na akciji. Dostavljač ostavi paket pred vratima, lagano pokuca na vrata, a zatim se liftom vraća na istok grada. Sad sam gotovo ljubomorna na te radnike koji švrljaju gradom, putuju praznim ulicama i voze se liftovima gore-dolje. Mi ostajemo u zgradi i slijedimo dobro poznati raspored. Nakon večere poslužene u plastičnim posudicama za dostavu, gledamo film i odlazimo na spavanje. Ujutro pijemo kavu i slušamo vijesti. Točno u devet sati sjedamo za naše radne stolove, palimo kompjutere i štrikamo kodove koji se vrte na ekranu.

Ponekad mi se čini da se veliko crno čudovište s dva oka, dva ekrana, uselilo u naš dnevni boravak. Oko njega punjači, tastature, kamere za online sastanke, a nas dvoje ga opslužujemo i hranimo slovima i brojkama koje proždire velikom brzinom. Između dva maila pogledam u svog muža, ali njegov je pogled prikovan za ekran. Lice mu je blago plavičaste boje pa izgleda kao da mu je tijelo zaposjeo kakav izvanzemaljac koji je došao na Zemlju.

U slobodno vrijeme sudaramo se po stanu jer tako je malen da se nemaš gdje sakriti. Kad mi zatreba samoće, zatvorim se u kupaonicu i zurim u pločice. Ne razmišljam. Nakon nekog vremena dođe dostava hrane pa sjednemo pred treći ekran i jedemo gledajući vijesti. Uhvati nas od toga panika, pa nastavljamo gledati neki lagani film kako bismo se opustili. Dobro poznati raspored donosi nam sigurnost. Čekamo da bude dovoljno kasno da možemo reći "Dan je gotov. Vrijeme je za spavanje."

Ponekad, samo ponekad, pustim laganu glazbu pa gurnem ruku kroz one metalne rupe na prozoru i osjetim povjetarac na prstima, kapljice kiše ili sunčeve zrake. Kako bi bilo lijepo odletjeti!

                        *

Jednoga dana na ekranu se pojavila obavijest da smijemo izaći iz zgrade i prošetati kvartom u radijusu od pola kilometra. Prvo dugo raspravljamo što je radijus i računa li se on zračnom linijom i kako da primijenimo oblik kružnice na ulice koje su većinom pravokutne. Zatim se oprezno spuštamo liftom u prizemlje zgrade. Od te ubrzane vožnje u trbuhu osjećam leptiriće; sjetila sam se lunaparka iz djetinjstva. Pogledam u muža; i on ima blago zbunjeni i ushićeni izraz lica.

Nebo izgleda kao da je netko umutio bjelanjke pa razbacao pjenu po plavetnilu. Poželim sladoled. Sunce nas ugodno grije po licu. Na obližnjem stablu primijetim jednu plavu zaštitnu masku koja se zapetljala u grane, pa sad izgleda kao rascvjetali pupoljak. Duboko udahnem. Osjetim kako i on, kraj mene, diše nekako dublje, promatra stvari oko sebe i upija vanjski svijet.

– Vidi, mravi! – pokazuje mi skupinu malih crnih bića.

Zaista; veliki crni mravi, s prozirnim i dugačkim krilcima.

– I tu su. I tamo. I ovdje. Pogledaj! – upire prstom kao dječarac.

Zaboravila sam kako izgleda njegovo uzbuđenje. Zaboravila sam njegov osmijeh i raskuštranu kosu. Onaj plavičasti izvanzemaljac kao da je napustio tijelo mojeg muža i sad mu je koža nježno narančaste boje, točno one koju je odabralo sunce koje se skrasilo na njegovom obrazu.

– Danas je dan letećih mrava! – uzvikuje kao da je kakav praznik. Zatim primjećuje moje zbunjeno lice pa objašnjava.

– Jednom u godini, nitko ne zna točan datum, ali priroda je nepogrešiva, mravci su nepogrešivi, sami od sebe znaju, osjete dan kad je temperatura i vlažnost zraka optimalna, kad je sve kako treba biti, mravi osjete poriv, izlaze iz svojih mravinjaka, napuštaju kolonije, te lete po čitavom gradu tražeći partnera za let, za parenje. Vjenčani ples u zraku!

Dok tako uzbuđeno govori, jedan leteći mrav mu umalo ulijeće u usta. Ipak, to ga ne uzrujava, već se krene smijati kao da se mrav našalio s njime. Ostatak šetnje tražimo leteće mrave po stablima, na pločnicima, rubovima zgrada, prometnim znakovima i klupama u parku.

Vraćamo se u našu zgradu, u naš stan. Iako su ekrani ugašeni, kompjuteri tiho zuje, kao da probavljaju brojke kojima smo ih nahranili. Zatvaramo vrata spavaće sobe kako bismo se sakrili od pogleda tog čudovišta. Zatim dugo vodimo ljubav. Napokon, letimo! 

O autorici

Kristina Gavran spisateljica je iz Zagreba. Objavila je romane "Između", "Gitara od palisandra" i zbirku kratkih priča "Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu". Drame su joj postavljene u kazalištima Mala scena, ZKM, HNK Mostar. Živi u Engleskoj, gdje je završila doktorski studij na Sveučilištu Loughborough. Notnow Collective postavio je njezinu dramu "Papar i med" koja je izvođena na turneji po čitavoj Engleskoj.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.