Mariji se u posljednje vrijeme to događalo sve češće... ta čudna stanja svijesti kada imaš osjećaj da ti je nešto što se zbiva posve poznato, da si to već jednom proživio, da se dogodilo, a ti se ne možeš domisliti ni kada, niti gdje. I tada bi se uvijek prisjetila pokojnog oca i onih davnih godina proljeća, kada se sve događalo kao u kakvu snu, a ipak na javi. Ali san nije potrajao dugo i sve se vrlo brzo pretvorilo u svojevrsnu snomoricu. Barem za neke. Pa kada danas čuje ljude govoriti o “dobrim starim vremenima”, dođe joj da vrisne, onako iz mozga, do neba! Znao bi to reći i stari. Obično kada bi malo popio. S podsmijehom, ironično: “Dobra stara vremena!”
I onda bi slijedila priča. Bilo joj je to dobro poznato. Ta ustaljena rutina. Otvaranje ventila. Otpuštanje viška pare. Odvrtanje zatvarača i spuštanje pritiska što je prijetio njegovu zdravlju. I priča je uvijek bila ista: Kasna je noć sedamdeset i nekoje. Kratko nakon gušenja Hrvatskoga proljeća. Zimski vjetar nemilosrdno huči, raznoseći snježne nanose zagrebačkim ulicama. Prozorska stakla se zamaglila i uresila injem. Božić samo što nije stigao. Božićno drvce već je nabavljeno i čeka na balkonu. Mama je počela pripremati sitne kolačiće i jednostavna čajna peciva što će potrajat tjednima i još dugo podsjećati goste i djecu na blagdane koji su minuli. I tu večer, dok je ona pisala seminarski rad za fakultet na kojem je studirala književnost i filozofiju, s temom “Egzistencijalizam je humanizam”, zabubetalo je po ulaznim vratima njihova trešnjevačkog doma. Kao da je nešto slutio, otac je umorno ustao, obuhvatio nju i mamu pogledom i samo umorno rekao: “Dobro je, ništa se ne brinite, nije to ništa... ja ću!”
– Zvonimir Horvatin? – upitao je mršavi čovjek u crnom zimskom kaputu, s tamnosivim šeširom na glavi, stojeći na ulaznim vratima u društvu dvojice uniformiranih milicajaca.
– Ja sam. Izvolite.
– Inspektor Dragoslav Mihajlović. Imamo nalog za pretres. Ušli su u stan bez poziva i otputili se u kuhinju kao da su točno znali gdje je.
– Sjednite... neće ovo dugo! – rekao je onaj u zimskom kaputu, kao da se nalazi u vlastitu domu. Majka je istočasno zaplakala, sjeća se toga dobro, a otac je rekao:
– Mogu li vidjeti nalog za premetačinu?
– Sve u svoje vreme! – hinio je ljubaznost inspektor, dok su dvojica uniformiranih stali švrljati po sobama, prevrtati papire na očevu radnu stolu, skidati knjige s polica, prelistavati ih, čitati naglas naslove.
– Vi ste po zanimanju? – nastavio je mršavi skidajući šešir i kaput i odlažući ih na kuhinjski stolac prije nego što će iz kožne taške izvaditi blok i kemijsku olovku te sjesti za stol.
– Spiker – rekao je stari.
– Lepo zanimanje... gospodsko! – prvi je put Marija osjetila zrnce ironije u glasu mršavog inspektora. Tada ga je i bolje pogledala. Bio je suhonjav, žilav, gorštački tip, čekinjaste kratko podšišane kose, žarkih, crnih očiju. Po govoru rekla bi da je negdje iz Bosne.
– Netko mora i to raditi... a da je gospodsko... i nije! – otpovjedio je otac i dodao: – A mogu li sada vidjeti nalog?
Čekinjasti mu je pružio papir koji je otac samo preletio pogledom i vratio mu ga.
– A što tražite? – pitao je.
– Sve i ništa, druže! Neprijateljsku propagandu, letke, stranu štampu, oružje... Kao što rekoh: sve i ništa! Ali, posvetimo se mi malo vašem poslu. Dobili smo nedavno dojavu o jednom incidentu... moglo bi se, štoviše, reći “nacionalističkom ispadu”.
– Gdje? Na poslu?
– Da!
– Da čujem...
Sada joj se učinilo da je i u očevu glasu prepoznala zrnce ironije.
– E, ne će moći, druškane moj! Vi ćete pričati, a ja slušati. I bilježiti! – zaoštrio je ton žilavi. – Riječje o jednom nedavnom telefonskom pozivu nekog slušaoca s kojim vi niste bili baš ljubazni.
– Ako mislimo na isti slučaj, ne bih rekao da nisam bio pristojan. A vjerojatno je riječo telefonskom razgovoru koji sam vodio u studiju prošli tjedan kada je neki, naglašavam, anonimni slušatelj tražio ime spikera koji je netom bio pročitao vijesti i rabio, kako je gospodin rekao, “ustaške” izraze kao tijekom, tisuća i glede. Razumljivo je da sam rečenom gospodinu odbio dati ime, vrlo pristojno objasnivši kako tu vrst informacija ne dajemo osobama koje se same ne predstave. Nepristojan je, po mojemu sudu, bio baš rečeni gospodin koji mi je, na moje odbijanje da mu dadnem ime, opsovao mater ustašku i dodao: “Razbucali smo mi Maticu, pa ćemo razbucati i vas!” – rekao je stari i zašutio.
– I to je bilo sve? – podigao je inspektor pogled sa svojega bloka. – Da. – A, niste vi još nešto dodali? – nastavio je čekinjasti. Otac se zamislio, kao da pokušava prizvati u sjećanje spomenuti telefonski razgovor, i nastavio: – Imate pravo, jesam! Zaželio sam gospodinu “sretnu krsnu slavu”! Vrlo pristojno, naglašavam. Pola sata kasnije sva trojica milicajaca sjela su u službeno vozilo i odvezla se, a tri dana poslije po oca je došla “marica”. Sudski proces bio je kratak. Presuda: dvije godine Gradiške!
Svega se toga prisjetila danas, četrdesetak godina poslije. Otac je već trideset godina na Mirogoju, a majka i ona još uvijek su u istome stančiću na Trešnjevki. S gorkim uspomenama koje su već bile pomalo počele zaboravljati u novoj državi. Ali kada je na ulaznim vratima zazvonilo zvono i kada je, otvorivši ih, ugledala visokog, mršavog tipa, mrkih, žarkih očiju, što su joj se učinile poznatima, odjevena u tamni kaput sa šeširom na glavi, koji se predstavio kao inspektor Ministarstva unutarnjih poslova Mihajlović, u čijoj su pratnji bila tri hrvatska policajca, i kada je visoki rekao kako imaju nalog za pretres, njoj su sa zimskom mrzlinom ponovo navrle i sve one slike od prije toliko godina i prisjetila se očevih riječi. Uspjela je tek umorno upitati:
– Mihajlović kažete... A je li vam Dragoslav Mihajlović nešto u rodu?
– Jest, ćaća. Znate ga?
– Moglo bi se reći. Sreli smo se jednom – rekla je i dodala: – A što vi to tražite?
– Imamo dojavu da skrivate oružje, gospođo!
– Oružje? Pa ovdje živimo samo moja devedesetogodišnja majka i ja... o kakvom oružju vi govorite!? Mladi inspektor je s pratnjom samo šuteći prošao pokraj nje i uputio se prema kuhinji kao da je točno znao gdje se nalazi. Čula ga je kako majci kaže:
– Domaći, božićni!? Vi ste ih pekli? – Jesam. Samo se poslužite, djeco! Marija je zatvorila ulazna vrata i pritegnula kućni haljetak. Prošle su je srsi.
Kada je ušla u kuhinju i rekla: – Dobra stara vremena! – na licu mladoga inspektora nije bilo nikakva izraza, čak ni nerazumijevanja.