1. Posljednjih godina često gledamo na televiziji kako prave rijeke nesretnih i nezadovoljnih ljudi doslovno teku našom lijepom domovinom. Svakodnevno o tome čitamo u novinama, gledamo fotografije, zgražamo se. Kao filozof i pisac osjećam u tom smislu stanovitu javnu odgovornost. Odavno je postalo jasno da nas takozvani narodni vođe, tj. političari, neće izvesti iz tog ćorsokaka. Kao odgovorni, umjesto suhoparne teorije, kojoj sam po prirodi svoje profesije i te kako sklon, pokušat ću pomoći primjerom i uputama iz vlastitoga iskustva. Pa ako je točno, kao što traži Nietzsche, da filozof, da bi bio dostojan poštovanja, treba propovijedati primjerom, isto je tako točno i ono što naš narod zove metodom vlastite kože – što znači da se još nitko nije usrećio a da se prije toga nije popišao. Elem, dakle!
2. Sa ženama nisam imao sreće. Prva me je ostavila zato što sam radio noću, druga zato što nisam radio, a treća zato što sam previše pazio da ne radim noću. Na kraju su mi preostale samo mačke s kojima sam se družio još od djetinjstva. One pružaju nježnost, prijateljstvo i toplinu, a slobodu zadržavaju za sebe. Seksualno se snalaze kako znaju i umiju, slušajući zov prirode. Kad sam nakon onih spomenutih rastava malo bolje razmislio, shvatio sam da sam i ja jedna takva životinja. Tada sam počeo živjeti s Ciciab. Valjda na svijetu nije bilo nesretnijeg čovjeka od mene onoga dana kad su mi susjedi javili da je Ciciab, dvije ulice dalje, pregazio automobil. Čovjek koji živi s mačkom već je poprilično usamljen; pravim se usamljenikom postaje kad se ostane i bez mačke. Često sam tih dana u restoranu promatrao samce. Ima ih dvije vrste: jedni, pomireni sami sa sobom, i drugi koji uvijek nekamo žure tražeći ono što nikad neće naći. Trećih nije bilo, sve dok jednoga dana nisam sjeo za stol s ogledalom preko puta. Ta treća vrsta samca, ti očajni, neuredni i zapušteni, to sam tad bio ja. Smjesta sam odjurio kući. Prihvatio sam se usisivača, krpe za prašinu, četke za kadu; ribao sam pločice i u kuhinji i u kupaonici sve dok se nisu počele sjajiti kao zrcalo.– Evo kako se bez ikakva putovanja možeš preseliti u Švicarsku! – rekoh zadovoljno sam sebi. Preostalo mi je još samo da od onog očajnika iz podnevnog restorana napravim Švicarca.
3. I eto me, nakon nekoliko napornih tjedana, skockan kao novi. Oblačim Armani traperice, a umjesto razvučenog džempera – Calvin Klein sako, koji je dugo visio u ormaru beskoristan. Prije nego izađem iz kuće, poškropim se za svaki slučaj Diorovim Fahrenheit parfemom. Mačke, prave mačke, vole da njihov čovjek fino miriše. U mom restoranu više nema one treće, očajničke vrste, ali se pojavila jedna potpuno nova: poželjni samac. – Znate li, profesore, što sad pričaju o vama? – cvrkuće mi na uho Lina, naša tajnica na Odsjeku. – Govore, Platon je popizdio! Oduvijek me tamo zovu Platon, jer već dvadeset godina predajem antičku filozofiju.
– A zapravo je popizdio profesor doktor Bačić! – cvrkuće Lina i dalje, dok se tušira u mojoj kupaonici. Kovrčavi plavi uvojci prosipaju joj se niz grudi, oko pupka sjaji nekoliko kapljica što ih nije dobro obrisala, a kukovi se njišu kao u Venere Milske kad bi ta, nekim čudom, prošetala hodnicima Louvrea. Kao mladu diplomanticu filozofije, Linu je zaveo i njome se oženio naš nekad slavni profesor Santini, zvani Bad Santa, dok je još žario i palio hodnicima Filozofskog fakulteta. Naljutila se žestoko na njega jer je nije htio zaposliti kao asistenticu, nego ju je zaposlio kao tajnicu Odsjeka. Preudala se za njegova ondašnjeg asistenta, doktora Bačića. Rastali su se kad ga je prevarila s doktorom Kasimom Prokanom, šefom katedre za teorijsku filozofiju, a nedavno sam čuo govorkanja da je i mladog doktora Palikovića, novog šefa našega Odsjeka, uspješno rastavila od žene.
– Pazi se! – kaže mi – znaš kako je Bačić opasan kad mu se netko zamjeri!
– Aha – kažem, što inače nikome ne govorim – aha, aha, aha…
– Aha – nadoveže se Lina. – Idući mjesec predaješ u Skopju, u siječnju u
Dubrovniku i Londonu, a u travnju te dekan šalje u Pariz…
– Mene? – pitam u čudu. Zaustavio sam radnju. Dosad je uvijek slao druge,
ako je bilo riječi o nekoj atraktivnoj razmjeni. Otkud sad ja?
– To si mi ti? – dometnem.
– Aha, mili. Ahaaaaaaaaaaa.
4. Poslije predavanja na Sorboni ostala su mi dva dana za uživanje u Parizu. Od Champs-Élysées do Le Maraisa, od Comédie-Française do Opere, Levijatan-grad guta čovjeku sate kao da su sekunde. Tek posljednje večeri, već iscrpljen od razgledanja nebrojenih djela moderne umjetnosti, pao sam napokon i sam sebi na pamet.
Kiša je padala kao iz kabla pa sam zastao ispod metalnih cijevi Beaubourga i ne znajući što bih sam sa sobom – zapalih cigaretu.
– Jesi li sretan što si opet u Parizu, nakon trideset godina?
– Kakvo ti je to sad blesavo pitanje?!
– Jesi li se ovako skockan, u Armani trapericama i Calvin Klein sakou, zbilja promijenio? Mislim… jesi li ovdje, u Parizu, manje sam?
One cijevi s fasade Beaubourga, primjeri suvremene brutalne arhitekture, odjedanput mi se brutalno srušiše na glavu.
– Ovaj brončani odljevak nogometaša u svoj svojoj nadnaravnoj veličini, tu, pred Beaubourgom, čini mi se manje usamljenim od tebe!
Buljim u golemu skulpturu slavnoga francuskoga nogometaša Zinedinea Yazida Zidanea, postavljenu tu, ispred centra moderne umjetnosti. Prilazim mu u čudu i razrogačenih očiju. Ni brončani nogometaš nije sam. Prikaz je možda brutalan, možda bizaran, ali suvremeni je umjetnik predstavio Zidanea u trenutku kada glavom udara u grudi talijanskog nogometaša Marca Materazzija, u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva. Ne obazirem se na to što odjedanput pljušti kao iz kabla te primam silovit Zidaneov udarac u srce svoje vlastite samoće. I prostro bih se tu, pred Beaubourgom, koliko sam dug i širok, da nisam kao u magnovenju spazio nešto malo, crno i živo što se skutrilo upravo na onom mjestu na kojemu Materazzi rukama s raširenim prstima pokušava amortizirati silinu Zidaneova udarca.
– Mademoiselle! – kriknuh kao ljubavnik koji je ugledao ljubav svog života, a osjećao sam se kao Abu Muhamed Lijenčina kad se iznenada obogatio ili kao Džan-šah kad je zaplakao jer je ponovno pronašao svoju izgubljenu Šemsu ili najtočnije – kao Hasib Kerimuddin, nakon što je savladao sve znanosti te mu je preostalo još samo da uživa, jede i pije.
– Mademoiselle! – pozvah tiše – hoćeš li doći živjeti sa mnom? Mačkica se protegne stresajući s crnog krzna kišne kapi, a zatim se upilji u mene onim svojim zelenim očima ne manje bajnim od onih koje su bile u Džan-šahove ljubljene Šemse. U strahu da mi ne pobjegne i u nedoumici, pokušavajući je nagovoriti, ja stidljivo dometnuh: – Znaš, mi ćemo isto, dogodine, ući u Europsku zajednicu…Mademoiselle mi tad skoči na grudi i ja osjetih mek udarac posred srca, ali mnogo dublji od onoga što ga je Zidane zadao Materazziju.
5. U našoj zemlji ima mnogo nesretnih i nezaposlenih ljudi. Da sam nastavio kako sam započeo kad je Ciciab pregazio automobil, vjerojatno bih im se pridružio.
Nije dovoljno srediti stan. I sami se morate promijeniti iz temelja. Osobito je nužno da se zaposlite, ako ste nezaposleni. Najbolje – na fakultetu. Iz osobnog iskustva preporučio bih vam Odsjek filozofije. Potrebno je da diplomirate filozofiju, a zatim i da doktorirate. Bez toga to ne ide. Ako ste očajni i nezaposleni, to što vam savjetujem može zvučati cinično. Ali, ako si mlad i nezaposlen, pred tobom je cijelo vrijeme ovoga svijeta. Zato bi ti bilo najbolje da navrijeme upišeš filozofiju. Ni doktorat, istinabog, nije stopostotna garancija za sretan život. Moraš imati i malo sreće, moraš se znati i nadati – recimo da će Lina još biti živahna i kad ti doktoriraš! Kad sam već spomenuo Linu, dodat ću i to da sad sve češće dolazi k meni. Zanimljivo – i Lina se zbližila s Mademoiselle pa bi se gotovo moglo reći da živimo sretni u troje. – Eh… da mi je netko prije rekao da ću morati potegnuti čak do Pariza da nađem Mademoiselle i budem sretan, ne bih mu povjerovao! – kažem. – A da je meni netko prije rekao da ću morati prošetati kroz sve krevete na Odsjeku dok ne naiđem na tebe… – nadoveže se Lina. Bilo kako bilo, za sreću je, kao što vidite, ponekad potrebno – troje. Naravno, postoji još nebrojeno mnogo varijanti, ali bez filozofije to nikako ne ide. Ako se ne kanite prihvatiti filozofije, onda vam je najbolje da i dalje ostanete nesretni i što je još vjerojatnije – nezaposleni.
šarmantna priča s daškom glamour français