Ovih dana britanski glazbenici potpisali su otvoreno pismo premijeru Borisu Johnsonu u kojem pozivaju na reformu ekonomije streaminga. Pišu kako zakon “nije išao u korak s tehnološkim promjenama te kao rezultat toga izvođači i autori ne uživaju istu zaštitu kao na radiju”. Sugeriraju da se “u Zakonu o autorskim pravima iz 1988. trebaju promijeniti samo dvije riječi tako da današnji izvođači dobivaju dio prihoda, baš kao što dobivaju od izvođenja svoje glazbe na radiju” te da predložena promjena “neće ništa koštati porezne obveznike“. Kakvo je stanje po tom pitanju kod nas, pitali smo Mirelu Priselac Remi iz Elementala, članicu upravnog odbora HUZIP-a.
– Mi, aktivisti iz muzičkih udruga poput HUZIP-a i HGU-a, godinama upozoravamo na nepravilnosti u odnosu digitalnih platformi i diskografskih kuća. Po dolasku, digitalne platforme dogovorile su s diskografima preuzimanje njihovih kataloga muzike, a diskografi su na to pristali a da prethodno nisu sa svojim muzičarima dogovorili uvjete raspodjele prava u digitalnom svijetu – da nisu „cementirali“ uvjete za streaming. Diskografi su si uzeli za pravo preprodavati muziku za koju uopće nemaju važeće ugovore! Pa to je baš „kafanski“ način razmišljanja – da ne kažem i „balkanski“. Nadamo se da će novi Zakon o autorskim pravima korigirati ovakve nepoštene prakse. Kolege iz UK-a su na rubu velikog presedana. Njihov uspjeh bio bi dokaz da se streaming eksploatacija može uredno regulirati pa bismo i kod nas vjerojatno morali korigirati novi prijedlog Zakona o autorskim pravima koji trenutačno izvođače ostavlja na prosjačkom štapu.
Kod nas je u postupku usvajanje EU Direktive i donošenje novog Zakona o autorskom i srodnim pravima zbog kojeg je, čini se, došlo do raskoraka između organizacija koje štite glazbenike izvođače i diskografa. Koji je uzrok tome?
Uzroci tome su pohlepa i nepravda. Prava na digitalnom tržištu dijele se na autorska, diskografska i izvođačka. Kada netko sluša muziku s digitalnih platformi, profit se dijeli na autore i diskografe. Izvođači ne dobivaju ništa, u većini slučajeva. I to zato što diskografi kažu: „Nemojte se vi izvođači time opterećivati. Mi ćemo prikupljati profit za vas. I proslijediti vam ga.“ Međutim, istina jest da već godinama većini izvođača nisu proslijedili ni lipu. Štoviše, diskografi s većinom izvođača nemaju ni važeće ugovore koji govore o digitalnim pravima! Ovaj blef traje godinama i možda vam je jasno zbog čega smo mi kao izvođači izgubili povjerenje prema diskografima. Ako te netko vara godinama, više nisi raspoložen za „bračno savjetovanje“. Zato – vrlo konkretno i odrješito – želimo svoja izvođačka prava od digitalnog korištenja svojih djela. I želimo ta digitalna prava ostvarivati kolektivno jer je to jedino pošteno.
U Saborskoj raspravi nakon predstavljanja prijedloga novog Zakona dio zastupnika smatrao je da je pravo glazbenih izvođača ostavljeno u podređenom položaju u komparaciji s autorima i diskografima. Je li to tako, kako to objašnjavate?
Da, prava izvođača su zanemarena jer se prihod od digitalne eksploatacije muzike za sada dijeli na diskografe i autore. A što je s izvođačima? Da pojasnim – izvođači su ljudi koji pjevaju i sviraju neku pjesmu, autori su ljudi koji pjesme smisle, a diskografi su ljudi koje pjesme plasiraju na tržište. I u tom lancu, svi smo jednako bitni. A diskografi bi se izvođača htjeli riješiti. Je li to fer? Autori su se za svoja digitalna prava izborili prije nekoliko godina – ni njihova prava dugo nisu bila zastupljena. Sad je red da i prava izvođača dođu na tapetu – u saborskoj raspravi, zastupnici svih boja i strana složili su se da je nepošteno da se izvođače šikanira i zanemaruje. Jer, ponovit ću – izvođači ne traže kruha preko pogače, ne traže ništa tuđe. Samo traže da se i njihova digitalna prava odgovarajuće reguliraju u novom Zakonu, jer je to jedino pošteno.
Streaming je, prema službenim podacima, danas glavni izvor prihoda glazbene industrije s udjelom većim od 60 posto. Koliko su izvođači osjetili te povećane prihode?
Većina pjevača i svirača nema regulirane ugovore u kojima piše išta o digitalnoj prodaji muzike – pogotovo ako govorimo o starijoj gardi izvođača. Što se u 70-ima ili 80-ima znalo o digitalnim pravima? Tada nisu ni postojala! Zato je ovdje vrlo lako loviti u mutnom. Diskografi s vrlo malim brojem izvođača imaju regulirane odnose o digitalnoj prodaji muzike. Zato je tek mali broj izvođača primijetio povećanje prihoda. Većina nema pojma ni o povećanim prihodima ni o tome da je streaming glavni izvor prihoda diskografa – jer ugovora nema niti se diskografi javljaju s vijestima o novcu koji su prikupili za izvođače. A mi izvođači pitamo se onu famoznu „di su pare“?
Snimke Elementala nalaze se na svim streaming servisima – koliko ste novca do sada dobili iz tog izvora?
Albumi koje smo sami izdali, a to su posljednja dva: „Tijelo“ i „Ilica“ – donose nam profit od prodaje na streaming servisima jer smo sami svoji diskografi. Svi albumi prije toga, dakle sve što smo objavili od 2000. do 2015., nemaju regulirana digitalna izvođačka prava s diskografima. Što znači da je moj odgovor, na našu sramotu i nesreću, nula.
U intervjuu za Večernji list Lodovico Benvenuti, europski direktor IFPI-a, napomenuo je da se vjernom primjenom Direktive o jedinstvenom digitalnom tržištu jamči stabilnost glazbene industrije i pravičan iznos naknade što zauzvrat znači da se više novca može ponovno uložiti u glazbu i umjetnike. Slažete li se s tim?
Ne. Glazbena industrija bit će stabilna tek kada svi njezini protagonisti budu namireni i pravedno zadovoljeni. Dok se to ne dogodi, pozivat ćemo na reviziju dosadašnjih odnosa i tražiti svoja prava. Diskografima koji ulažu u daljnji razvoj muzičke industrije „skidam kapu i ljubim ruku“, ali ih molim da to čine sredstvima koja su samostalno zaradili.
Kako bi se po vama EU Direktiva trebala implementirati?
Hrvatski zakon trebao bi jednako vrednovati postojeća tri prava – autorsko, izvođačko i diskografsko. Za sada, izvođačka digitalna prava postoje samo deklarativno. Direktiva bi se trebala implementirati tako da hrvatski zakon konkretno regulira odnose, da zakonodavac prepozna anomalije i nepravedne prakse i onemogući ih, a ne da stvari ostavlja otvorenima zbog čega izvođači ne mogu ostvariti svoja prava. Pravda se ovdje može postići kroz kolektivnu zaštitu izvođača – zato što već funkcionira, za radio, TV i male korisnike! Model postoji u praksi i u skladu je sa zakonodavstvom EU. Taj model osigurava svim izvođačima prihode od korištenja jer kolektivne organizacije imaju veću moć kontrole prihoda nego izvođači pojedinačno, moć kontrole korištenja i na kraju mogućnost raspodjele svima koji su na nekoj snimci sudjelovali.