"Dnevnik Pauline P.", film snimljen prema čuvenom romanu za djecu Sanje Polak, već je u prvih nekoliko tjedana prikazivanja u kinima postigao nevjerojatnu gledanost. Prema trenutačnim podacima BoxOffice.hr, pogledalo ga je čak 41.596 ljudi, čime je ušao u top 10 najgledanijih hrvatskih dječjih filmova!
U čemu je tajna, razgovarali smo s redateljem Nevenom Hitrecom.
Samo u prvom vikendu kinoprikazivanja "Paulinu" je pogledalo više od 13.000 gledatelja, a taj broj samo raste. Jeste li zadovoljni tim sjajnim brojkama?
Tako je! Naravno da sam jako zadovoljan gledanošću, s tim da je riječ o filmu za djecu, odnosno za cijelu obitelj i još je i "Dnevnik Pauline P." školska lektira pa mislim da su to stvari koje su vjerojatno pridonijele takvom uspjehu i gledanosti, i to uz žestoku konkurenciju američkih blockbustera. Ali ulogu igraju i sama kvaliteta i zabavnost filma, nadam se!
Čini se da u hrvatskoj kinematografiji po gledanosti uvijek i prednjače zapravo dječji filmovi…
Istina, ali tako je bilo oduvijek. Sjetimo li se "Vuka samotnjaka", "Vlaka u snijegu" ili "Družbe Pere Kvržice", koji su u vrijeme bivše Jugoslavije također imali izvrsne rezultate. Nije to trend od jučer. No zanimljivo je to, gledamo li strateški, jer dječji film kod nas nije dovoljno razvijena filmska podvrsta, iako je gledanost dječjeg filma najveća. Problem leži u strategiji, novcu i tome koliko se čega snima. Na primjer, jedan "Cvrčak i mravica" nastajali su barem deset godina, a i "Paulinu" radimo već cijelo desetljeće. To su iracionalna vremena za jedan film, jer to bi značilo da čovjek u životu može snimiti tek dva-tri filma dok ne umre od starosti! Ljudi se uvijek smiju kada kažem da, kada smo prijavili "Dnevnik Pauline P." na razvoj scenarija, naši glavni glumci nisu bili ni rođeni. Takve stvari godinama možete gurati samo na račun vlastite ludosti. Ovo jest veliki uspjeh, ali bilo bi lijepo i da se cijeli taj žanr filma za djecu dodatno pogura.
Je li stvaranje "Pauline" trajalo toliko dugo zbog nedostatka sredstava ili je bilo još problema?
Ukratko, da. Uvijek je tu pitanje novca i pitanje hoće li netko prepoznati potencijal. Razvoj scenarija dugo je trajao, pa i razvoj projekta. S ovim filmom sada sam proputovao dobar dio Hrvatske, bio po manjim mjestima koja imaju kinodvorane i sjajnu opremu, projektore i uvjete koji su isti, ako ne i bolji od onih u Zagrebu. I ono što meni daje snage su reakcije djece koja su pogledala film. Bili smo nedavno u malome mjestu pokraj Fužina, i tamo su djeca bila puna pitanja, dobre volje, vidjelo se da ih se film zaista dojmio. To čovjeka najviše razveseli.
"Dnevnik Pauline P." Sanja Polak napisala je ipak prije više od dvadeset godina. Jeste li priču zbog toga morali modernizirati?
Da, dvadeset i tri godine su prošle, a Sanja Polak napisala je i sedam nastavaka. Kazala mi je i da je u Hrvatskoj prodano 200.000 primjeraka knjiga o "Paulini P.", što je za naše prilike nevjerojatno. A kada uspoređujemo knjigu i film, što će se vjerujem raditi i u školama na satovima lektire i hrvatskog jezika, vidimo da je film ipak napravljen po motivima knjige. Likovi su tu, ali scenarij je originalan i ima puno situacija koje su u filmu, a u knjizi ih nema i obrnuto.
Kako vam je tekla suradnja sa Sanjom Polak? Koliko je ona bila uključena u proces stvaranja filma, primjerice scenarija?
Sa Sanjom smo se sve lijepo mogli dogovoriti. Ona nam je dala sasvim slobodne ruke da uzmemo iz knjige što god nam se činilo dobrim za film i kazala da se ne moramo "k'o pijan plota" držati originala. Film je pogledala kad je već bio montiran i na svu sreću jako joj se svidio, a putovala je sa mnom i na sve ove projekcije za djecu koje smo organizirali po Hrvatskoj.
Gledala sam vaš sjajni dokumentarac "Povuci-potegni" pa znam da ste i prije surađivali s djecom na filmu. Kakvo je to iskustvo u odnosu na režiju filma s odraslim, profesionalnim glumcima?
Da, "Povuci-potegni" na pomalo tragikomičan način prati djevojčicu koja je, poput Pauline, u trećem razredu osnovne škole, a koja uz pomoć roditelja pokušava svladati školsko gradivo koje je u nekim trenucima strašno dosadno. Međutim, ja sam i u pretprošlom filmu "Snivaj zlato moje" imao troje djece u glavnim ulogama! Tako da sam se na neki način prekalio u radu s djecom na filmu. To je specifičan proces. Veliki smo trud uložili u same pripreme i audicije. Još nas je usred svega snašla i korona i tijekom šest mjeseci ja sam u dva kruga morao odabrati glumce između 350-400 djece, sve putem videa. Zadavao sam im glumačke zadatke, oni su mi slali videoporuke i zapise te smo na kraju došli do 20-ak djece, formirao se Paulinin razred i našli smo i našu Paulinu, Katju Matković. Film je imao jako veliku glumačku ekipu, ima i animiranih dijelova, snimali smo na dosta lokacija i samo to ga je učinilo izuzetno zahtjevnim za skromne hrvatske budžete. Pa i to ljeto kada smo snimali bilo je najtoplije ljeto u Zagrebu do sada, s 45 stupnjeva u hladu! Tako da je bilo zanimljivih trenutaka, događalo se i da su djeca bila umorna, ali i da smo svi mi umorni, a oni uopće ne. Nadam se ipak da, kada gledaju film, ljudi to ne vide, nego da vide posebnu pozitivnu energiju kojom on zrači.
Što je iduće, planirate li snimiti i nastavak?
Imam u rukavu neke scenarije, a naravno da se intenzivno razmišlja i o nastavku. Nikako ne bih htio mijenjati glavne glumce, odnosno djecu, ali poučen iskustvom snimanja ovog filma moglo bi se dogoditi da Paulina u nastavku ima već 20 godina! Šalu na stranu, nadam se da bismo nastavak zapravo mogli početi snimati već za godinu dana. Ako nastavimo ovim tempom gledanosti, bit će to jak argument da se snimi i nastavak.