Crvena nit koja se provlači kroz ovogodišnje Gavelline večeri tekstovi su suvremenih autora te njihov odnos spram klasika. Stoga je za sam početak i odabrana predstava HNK Šibenik “Ljepotica iz Leenanea” Martina McDonagha, napisana 1998. godine.
Zašto ne zacijele rane
Teška je to priča: negdje u nekom irskom selu, na vrhu brijega, u kući koja se raspada, žive majka i kći. Mama je bolesna (noćnu posudu izlijeva u sudoper), kći se na silu brine o njoj i mašta o bijegu iako joj je prvi završio boravkom u ludnici. I dok se gledatelj pita što se to zaboga dogodilo u tih 20 godina i kako je siromašna Irska (iz koje Irci bježe na bauštelu u London ili, još bolje, preko oceana u Ameriku) postala hrvatski san i utočište, početna situacija stubokom mijenja svoje lice.
Ne znamo više tko je tu žrtva, a tko zlostavljač... koja je žena okrutnija i zašto je nemoguće da zacijele rane – i one tjelesne i one duševne. Jasno nam je da će kraj biti tragičan jer, kako priča odmiče, postaje jasno da je riječ o nerazmrsivu klupku teških obiteljskih odnosa, gotovo o parafrazi Tolstoja u kojoj su sve disfunkcionalne obitelji disfunkcionalne na svoj način. HNK Šibenik izabrao je sjajan naslov, tek naoko malenu predstavu – na sceni je samo četvero glumaca – ali veliku dramu nakon koje se pitanja satima roje po glavi gledatelja. Šibensko kazalište tu je priču dalo u ruke odličnom redatelju Draženu Ferenčini koji u potresnom tekstu naglašava partiture koje vode ravno u obiteljski pakao.
Smijeh kada je najteže
Njegov izbor glumaca duboko je promišljen jer ovo je priča satkana od svakodnevnih, kućnih sitnica, a ne velikih gesti. Trebali su mu stoga glumci, u prvom redu glumice, koji ne ovise o onome što daju na van, već publiku prikuju za sjedala onim što se događa unutar njih. Majku glumi Biserka Ipša, i to toliko smjelo i s toliko bezbroj nijansi, od ludosti do očaja, da iz publike izvlači smijeh u najtragičnijim situacijama. Njezinu kćer glumi Franka Klarić, precizna u međuigri s partnerima, ali i djelomično prenaglašena na samom kraju kada ostaje sama (i luda) na sceni, baš kao što njezin lik ostaje u životu nakon tragedije i razrušenih svih iluzija. Muške su uloge pripale Jakovu Biliću i Bojanu Brajčiću koji tvore čvrst okvir priče.