Moj Ivan zarazio se koronavirusom na ljetovanju u Grčkoj.
Prije nepune dvije godine obolio je od istog virusa koji ga je dva mjeseca držao na respiratoru, izazvao mu pucanje plućne ovojnice, ulazak zraka u vrat i srce, dvije sepse i bezbroj infekcija. Kad su mu pluća sasvim otkazala pa mu je kisik ubacivan direktno u krv, to mu je priuštilo i mjesec potpune ovisnosti o ECMO uređaju. Doktor u Zagrebu mi je rekao:
"Ta pluća više ne mogu disati. Prije ili poslije doći će do većih komplikacija."
"Mislite na transfuzije", upitala sam jer je moj suprug gubio krv čak i na mjestu gdje su mu mijenjali kanilu, a morala je ostati razrijeđena kako bi kružila uređajem pa su je nadomještali dvjema dozama tuđe krvi dnevno.
"Ma krv je najmanji problem", odgovorio je.
I sva sreća da mu nisam povjerovala!
Prve simptome novog oboljenja u Grčkoj Ivan je osjetio dan prije planiranog puta kući. Otpornija na virus, ja sam i njegovo ljetno izdanje lakše podnijela. Mislim da sam prve zdravstvene komplikacije osjetila prije njega. No vjerovala sam da je riječ samo o glavobolji i malaksalosti zbog duljeg izlaganja suncu dok smo gledali antičke mozaike u Sjevernoj Makedoniji. Kada me zaboljelo grlo, pomislila sam na prilično ulijenjenu virozu. Nezainteresiranu za ikakvu moć nad mojom temperaturom, koja je poslije samo blago narasla. Pomislila sam kako je ova bolest još jedno svjedočanstvo o smrtnosti turista pod Olimpom, ali i o potpunoj nebrizi i neizvršavanju dužnosti olimpskih bogova. Besmrtnike se bolesti ne tiču, konstatirala sam. Za razliku od mene, Ivan ni u jednom trenutku nije pomislio na ravnodušnost antičkih bogova. Naprotiv, zaključio je da su možda i Zeus i Hera, baš kao i mi, na godišnjem odmoru.
Njegova temperatura prešla je trideset i osam stupnjeva kada smo ušli u liječničku ordinaciju za turiste. Sjedila sam u čekaonici i iščekivala supruga da se vrati s pregleda, no kada sam ugledala liječnicu s maskom i začula da me zove unutra, bilo mi je jasno da smo zaraženi. I mene je testirala.
Usprkos dobivenim lijekovima, Ivanova temperatura je rasla i nismo je uspijevali sniziti. Uvečer se popela gotovo na četrdeset. Ivan je imao groznicu. Bojao se ponovne krive procjene situacije i kašnjenja u bolnicu. Liječnik na hitnom prijamu rekao je: "Ovaj soj virusa nije ubojica, ne brinite se. Slobodno skinite maske." Skinuo je svoju. Dodao je: "Covida više nema. Gotovo je! Možda samo neki izolirani slučaj."
"A kako ćete do hotela", upitala je medicinska sestra.
"Možete li nam pozvati taksi", upitao je Ivan.
Dok je ukucavala telefonski broj, doktor je tumačio: "Ali morate skinuti maske. Inače vas vozač neće odvesti. Najbolje da nikome ništa ne govorite. Malo ste zakašljali. I to je to!"
Ivana je prilično umirio riječima: "Ovaj soj nije ubojit. Delta je bio, ali ovaj nije."
Dok smo čekali noćni prijevoz, oko nas se okupio čopor pasa lutalica koji je na nas režao, ali se i međusobno prepirao. Volim pse, no čopor me plašio. Nisam znala jesu li psi gladni. Kad su nas okružili, bila sam svjesna da smo predaleko od bolnice. Počela sam im govoriti kako bih ih umirila. Izgubili su divlji izgled i donekle se resetirali u kućne ljubimce iako to odavno nisu.
Znali smo da nikome ne smijemo reći da smo zaraženi. Hotel je bio plaćen samo do jutra, dolazili su novi gosti i u njemu za nas više nije bilo mjesta. Trebalo je naći novi. S obzirom na vrhunac turističke sezone, mogli smo se osloniti samo na poneku nepopunjenu prazninu koja je ostala između smjene onih s rezervacijama. Ta praznina mjerila se vremenom i iznosila je svega dan ili dva.
Negdje je trebalo jesti. Ako tada i nismo imali apetit zbog bolesti, bilo mi je jasno da nam uskoro dvopek neće biti dovoljan.
Ivan je i dalje gorio pa sam, iako i sama malaksala, izlazila po lijekove, vodu, hranu. Selila sam stvari iz hotela u hotel. On nije mogao voziti. Jedva je podnosio selidbe jer smo u jednom hotelu morali izaći iz sobe do jedanaest, a u drugom smo mogli dobiti sobu tek od petnaest sati. Te selidbe prouzročile su četiri sata dodatne muke. Ostavljala sam Ivana na recepciji i prenosila veći dio prtljage, a potom smo, slijedeći upute doktora, upute za preživljavanje, u nekom baru nestrpljivo iščekivali iščeznuće tog vremena koje nas je dijelilo od povratka u horizontalu.
Dok sam vukla gotovo svu našu prtljagu, Ivana je nekoliko žena ljutito prostrijelilo pogledom. No u trenucima kad dižem teret, sjetim se naše prve zaraze, sjetim se Ivana koji još ne zna da ima jaku i obostranu upalu pluća, a već ga prilično uznemiruju temperatura koja ne pada i otežano disanje. Sjetim se svojih glavobolja i njega koji mi svojim zadnjim snagama cijedi limun. Više nema snage u rukama i pokušava sok istisnuti zubima.
Večer u novoj hotelskoj sobi čini me sve napetijom. Ivanu je sve lošije, stanje se komplicira, čini mi se da su i tablete za skidanje temperature na godišnjem odmoru. U organizmu rastopljena je samo gluha, nijema i slijepa tvar koja ne osjeti bolesnikovo stanje jer njezin duh nije na ovom mjestu. Kamo li je otputovao? I bila sam sigurna, definitivno se radilo o svojevoljno započetim praznicima.
Činilo mi se da smo u nepredvidljivoj i klimakteričnoj sobi. Da je Ivanovo stanje posljedica njezina trenutačnog raspoloženja i hira. Više nisam mogla odrediti ni tko se od njih dvoje preznojava. Moj suprug ili sama soba. I meni je postalo vruće i trebalo mi je svježeg zraka. Otvorila sam balkonska vrata.
Što ako temperatura nastavi rasti? Može li se Ivan još jednom othrvati ovoj bolesti čiji čak i blagi soj u njemu izaziva snažnu reakciju?
Sve jače se tresao, a onda zaspao. Oboje smo se čitavu noć budili. Njen veći dio sam probdjela. Strahovala sam da će sve iskliznuti i otići u nepopravljivom hudom smjeru ako se do jutra ne dogodi preokret.
Umire li moj suprug iznova, malaksalo ležeći pokraj mene? Pa izborio se za život kad nitko nije predviđao da će preživjeti! Silno sam željela i ovaj put vjerovati u svemoć Dobrote. Osjetila sam njenu snagu i kako me preplavljuje. Čak neizmjerno ganuće. Još nisam bila sigurna je li njena sućutnost namijenjena meni ili je tek mogu prepoznati, a svemir između nas dobar je izolator.
Dok sam pokušavala zaspati, začula sam sugestivan ženski glas. Dopirao je s ulice i pjevao nekakvu operu. Prije toga u sobu je povremeno ulazio tek poneki udaljeni uzvik mladića koji su se vraćali iz noćnog života. Odakle sad taj proživljeni i rezignirani glas tako blizak patnji, pitala sam se. Zašto netko usred noći emitira samo jednu i baš takvu ariju? Shvatila sam da me pjesma potpuno obuzima, ali sam u njoj osjetila zlokobnost. Što ako povede Ivana? Sugerira mu prepuštanje bolesti? Primijetila sam da je budan.
"Da zatvorim balkonska vrata? Glazba ti neće dati da zaspiš," izgovorila sam.
"Nemoj. Nema dovoljno zraka. Ne smeta mi."
Počela sam prizivati Dobrotu kako bih umanjila zavodljivost glasa koji se gnijezdio u sobi i čvrsto vjerovala da ovo mora biti noć preokreta. Temperatura mora pasti.
Čim je pjesma utihnula, na ulici je nestao svaki zvuk. Pomislila sam da je arija koju smo čuli možda dio nekog rekvijema. Zato je zvučala tako proživljeno. No moja čvrsta volja za životom odbacila je tu mogućnost.
Ivanu je do jutra temperatura pala. Ni poslije nije ponovno rasla.
Kad sam mu spomenula ženski glas koji je dopirao kroz balkonska vrata, nije ga se sjećao.