Početak je svibnja, mjeseca u kojem buja priroda i život oko nas. Odlazimo iz grada nakon tužne vijesti da je bolest pobijedila želju za životom. Putem razgovaramo o Terezi vraćajući neka sjećanja i uspomene na nju. Ulazimo u selo u kojem je provela cijeli svoj život ne žaleći se zbog toga. Vozimo polagano odajući počast preminuloj dok prolazimo pokraj njezine kuće. Selo je pusto jer se mnogi stanovnici odlazeći za poslom nisu vraćali. U centru sela je crkva utonula u hladu stoljetnih stabala zaogrnuta tišinom. Stižemo do kapelice mjesnog groblja gdje se okupila grupa ljudi odati počast pokojnici. Nekoliko ljudi tiho plače. Toplina je u zraku, a zebnja i tuga u duši. Prilazim lijesu i dok odajem počast, Tereza me gleda s fotografije u kutu. Crvena ruža položena uz rub pozlaćenog okvira i njezin osmijeh iz nekih sretnijih dana. Naše poznanstvo seže u godine moga djetinjstva. Bila je topla, tiha i strpljiva žena. Prisjećam se jedne zime kad sam boraveći na praznicima slušala Terezinu životnu priču koju sam dugo čuvala u sebi.
Odrastala je u skromnoj obitelji. Siromaštvo je bilo svakodnevica već generacijama. Nije se usudila nadati nekom boljem životu za sebe premda je to žarko željela. Bogata srcem i duhom, snagu za život i podršku u teškim trenucima nalazila je u vjeri. Redovito je odlazila na mise. Zar je neskromno poželjeti sebi život u braku punom ljubavi. Njena ljepota i ljupkost nisu prolazili bez odjeka. Seoski mladići pokazivali su interes za nju. Tako je sve češće susretala plavokosog mladića, mramorne puti i pomalo tužnih plavih očiju. Nakon mise često bi prilazio društvu u kojem je Tereza sa starijom sestrom ponekada ostajala slušajući novosti iz sela. Toplinu njegovih plavih očiju kao da je narušavao tamni oblak dok bi pokušavao sudjelovati u šalama i pošalicama grupe mladih. Pričalo se da mu je sestra pobjegla od kuće zbog ljubavi nanijevši sramotu obitelji. Dobrostojeću obitelj napustila je vjerujući u ljubav koju je dugo skrivala od ukućana i novi život koji je u njoj bujao. Njihovu kuću na drugom kraju glavne seoske ulice obavio je veo sramote i tuge. Iz priča koje su se širile selom saznala je da plavokosi mladac dječačkog lica sada mora preuzeti teret običaja i skinuti sramotu s obitelji. Ženit će se djevojkom koju mu roditelji odaberu. Jer običaji su se znali i poštivali; ženiti se moglo samo iz svog imovinskog kruga. Ljubav ne smije određivati niti mijenjati pravila koja su tu već generacijama. U braku treba biti strpljiv, ljubav će doći s godinama, govorili su stariji.
Terezina priča ide u jednu zimu, vrijeme svadbenih svečanosti u tradiciji podravske ravnice. Selo je utonulo u rani zimski mrak. Snijeg je prekrio polja i putove padajući tiho cijelu večer. Tereza je rano otišla u postelju. Sutra se ženi mladić dječačkog lica. Ona će sa sestrom izaći na glavnu cestu gledati svadbenu povorku i stari običaj odlaska mladenaca "po vodu" za prvo jutarnje umivanje. San joj nikako nije dolazio na oči i odjednom je čula kucanje na vanjskim vratima. Ma to joj se možda pričinjava jer nikako ne uspijeva dozvati san na oči. Ali glasovi se već čuju u kući. Osluškivala je, ne prepoznajući tko bi to u kasne sate dolazio k njima. Prislonila je uho na vrata koja su vodila u kuhinju. Čula je očev glas i razgovor s pridošlicom. Bilo joj je hladno, zeble su je bose noge i počela je drhtati te se žurno vratila u postelju. Najednom, vrata su se otvorila i svjetlo iz kuhinje razlilo se po sobi.
"Tereza, ali spiš... hoj male f kuhnju?" pozvao ju je otac. Na brzinu je navukla nešto odjeće, drhteći sve jače zbog neizvjesnosti što ju to otac treba u ove sate. Oči su joj se još privikavale na svjetlo, ali je prepoznala muškarca koji je sjedio pred njom. Njegov je sin ženik. Sutra kreće u brak s odabranicom koju su mu roditelji namijenili. Treptala je i drhturila te je jedva čula upućeno joj pitanje: "Tereza, ti poznaš mok sina?! Ga morti i voliš?" Terezi su prolazile slike njegovog dječačkog lica i tek prvih obilježja zrelog muškarca. Često joj je u druženjima nakon mise slao poruke simpatije i sramežljivo davao do znanja da mu je draga. Nije ni ona bila hladna prema njemu, voljela bi dijeliti život s njim. Ali zar je to ove noći povod za kasni posjet? Pa gdje je tu njezin grijeh?
Nastala je tišina bila pod težinom nakupljenih suza u grlu govornika. I nastavio je: "Bi ti pristala udati se za njeg... zutra?" Obratio se ukućanima: "Bil bum naskros otvoren. To je valjda naš kriš jer znate već da je to napravila i naša kćer. Sam je bes objašnjenja nestala iz naših života. A mladenka koju smo odabrali za našek jedinca je dan prije vjenčanja ostavila roditeljima pismo f kojem objašnjava zakaj se nemre ženiti. Roditelji su se nadali da se bu sve još dalo na vreme spasiti. Ona već dulje voli drugoga i nosi njegovo dete. Misli da je tak pošteno prema svima i moli da joj bude oprošteno."
U Terezinoj glavi je bio košmar; od sreće i boli. Zvučalo je nestvarno, mislila je da sanja. Drhtala je. Snažno stišćući i lomeći prste mahala je potvrdno glavom na ponovno postavljeno pitanje. Ovo je kao u bajkama o Pepeljugi. Suze su joj zamaglile pogled dok ju je majka grlila šapćući molitvu zahvale bogu za iznenadnu sreću svoje kćeri.
Na brzinu proba vjenčanice, podešavanje mjera. Neprospavana noć. Jutro je dočekala užarenih obraza; u temperaturi ili u nestvarnom oblaku s kojega gleda sve ovo što joj se zbiva. U crkvi su njegov osmijeh i plave, tople oči postale stvarnost, bez tamne sjene. Samo topli dodiri ruku i mekoća njegovih usana na njenom obrazu su stvarnost. Čula je njegovo "Da" i riječi velečasnog "Poštujte se i volite cijeloga života..."
Kroz molitve je često u životu zahvaljivala bogu na pruženoj šansi i utkala ih u život s čovjekom koji ju voli. I godine su prolazile. Radeći na zemlji i velikom gospodarstvu, gradili su novu kuću. Podizanje djece i unučadi bilo je prožeto ljubavlju i ponekim putovanjem do mora. Htio joj je pokazati svijet izvan njihovog sela, ali stjenoviti krajolik uz more Terezu nije privlačio. Voljela je svoju rodnu ravnicu. I tu je bila sretna.
Kad bih na zimskim ferijama boravila kod njih, često smo zajedno odlazili na zimske svadbene svečanosti nekih novih sretnih mladenaca. Nismo znali njihove tajne ni koliko je ljubavi bilo utkano u njihovu sretnu budućnost. Bili smo samo svjedoci običaja koji su se i dalje poštivali.
I život bi ostao kao svaki drugi da nije stigao dan kada joj je sreća okrenula leđa. Strah se uvukao u njihove dane i noći. Suočavanje s teškom dijagnozom, godine borbe s bolešću. Vjera u izlječenje i brojne molitve nisu bile dovoljne. Ljudi oko nje počeli su sve manje vremena provoditi u njenoj blizini misleći da joj treba dati mir. Zakaj je on sve dalši, sada kada joj treba njegova snaga? Morti se boji blizine smrti ili si je našel novu družicu? Već dulje vremena nije ju niti dotaknul, puno putuje i dojde doma umoran? Šuti.
Pitala se: Možda je bolest kazna? Ili je bolest poput ispovjednika pred kojim se otvaraš? Smrt je jednog svibanjskog jutra prekinula sve ostavivši svjedoke ove priče da čuvaju sjećanje na Terezu.
