Jedini pogled na svijet, iz malog jednosobnog stana, bio je Hugu pogled kroz kuhinjski prozor, na "Ćirin park". Bio je to, zapravo, pogled na nekoć njegovani vrt kojemu su odavno komunalci posjekli stabla topole pa zasadili nekoliko ukrasnih grmova, ispunili ga ljuljačkama, klackalicama, toboganom i vrtuljcima za najmlađe, u koji su mlade majke svakodnevno, u rano jutro, dovodile svoju djecu. U njemu su poslije podne stariji dečkići vozili bicikle, napucavali loptu u zid jedne od zgrada koje su ga okruživale – tek što bi napustili školske klupe, sjedali bi na one u parku. Bacili bi svoje naprtnjače nemarno na travu, glasno se smijali, zurili su u mobitele, snimali se i naguravali s djevojčicama koje su došle s njima, pušili i ispijali limenke energetskog pića. Hugo ih je sa zanimanjem promatrao zureći požudno u jedra tijela mladih djevojaka: iz dosade, iz navike, iz znatiželje.
Jedne ljetne večeri u "Ćirin park" došetali su, s prvim sutonom, vižljasti momak i djevojčica u kratkoj ljetnoj haljinici. Sjeli su na klupu odloživši pokraj sebe male naprtnjače i mobitele, zapalili cigaretu, pili pivo iz limenki koje je mladić izvlačio iz svoje naprtnjače. Grlio ju je i privlačio je k sebi, ljubeći je nježno, pa sve strasnije, ne obazirući se ni na koga. Sjedili su dvadesetak metara udaljeni od njegova stana i on ih je, htio-ne htio, morao vidjeti. Ubrzo su se oko parka – igrališta, stisnutog između natiskanih višekatnica, počela gasiti svjetla u stanovima, zatitrali se ekrani televizora. Da ga ne zamijete, Hugo je pošao spustiti roletu na prozoru, ali zastao je u pola pokreta zatečen prizorom koji je ugledao: djevojčica je jednim smjelim pokretom otkopčala grudnjak i stavila ga uza se, ne prekidajući dug poljubac – lakoma mladićeva ruka zaronila je ispod njezine majice. Da bi ostao neprimijećen, Hugo je bešumno spustio roletu. Ugasio je svjetlo u sobi i razmaknuo prstom plastične trake. Nakon nekoliko trenutaka i djevojčine su gaćice završile na klupi. Mladić ju je povukao u krilo. Bezazlenije ljubavne igre viđao je mnogo puta dosad, ali ne i očigledan intimni odnos. Kratko je trajao, nakon samo nekoliko žustrih pokreta djevojčica se grčevito priljubila uz mladića, milujući mu ruku klonulu na svom ramenu.
Hugo je bio samac, već nekoliko godina u mirovini. Pretvorio se u dokonog šetača, kuhara, čitača knjiga i dnevnih novina. Sve se manje družio s prijateljima, a sve više s bočicama lijekova. Zurio po čitav dan u televizor, rješavao križaljke, zalijevao uvečer grm ruže ispred svog stana. Sve je rjeđe izlazio u grad, a sve češće na balkon. Uzimao bi dalekozor, koji je nekoć koristio njegov otac, ribolovac i lovac, i zagledao bi se krišom u tuđe balkone, u prozore koje bi povremeno, u sumrak, ljudi zaboravljali zamračiti, opažajući poneki lascivan prizor, svlačenje žene prije spavanja, kratak izlazak djevojke odjevene samo u gaćice na balkon nasuprot njegovu.
Hugo se vrlo iznenadio kada je nekoliko dana kasnije u novinama uočio krupan, masno otisnut naslov: "SILOVANJE U CENTRU GRADA", a u podnaslovu: "Dvadesetog kolovoza ove godine, mladić K. L. (16) silovao u kasnim satima djevojčicu M. N. (15) u 'Ćirinu parku'". Mjesna je novinarka izvještavala da je "Županijsko državno odvjetništvo otvorilo istragu protiv mladića zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo protiv spolne slobode malodobne osobe".
Odložio je novine u krilo ne vjerujući onome što je pročitao. Nije li on to promatrao, istog dana, kroz prozor, skriven iza razmaknute rolete?
Dobro informirana novinarka uvjerljivo je opisivala događaj kao da mu je osobno bila nazočna: "Petnaestogodišnja se djevojčica vraćala s rođendanskog slavlja svoje prijateljice iz razreda kada ju je u 'Ćirinu parku' presreo mladić jedva stariji od nje, odvukao je u obližnji grm i prisilio na spolni odnos…" Hugo nije mogao vjerovati pročitanom, ni nastavku: "Vidno ozlijeđena djevojčica, razderane odjeće, doteturala je kući iza ponoći, završivši u rano jutro na hitnom prijemu Opće bolnice…"
Tragičnu priču novinarka je smjestila u širi društveni kontekst. S osjetnom spisateljskom strašću optuživala je društvo i sudove zbog nekažnjavanja nasilja nad ženama. Navela je nekoliko slučajeva silovanih žena i djevojaka koje su muškarcima jasno rekle "ne", ali su taj "ne" – zakašnjelih, polupijanih i izazovno odjevenih žena, zatečenih na ulici u kasnim noćnim satima – silovatelji shvatili kao "da". Nisu se opirale, ili su to činile neuvjerljivo i mlako, tek da ne pokažu kako su lake ženske; dobrovoljno su pristale na nečije kasno noćno društvo i na neizvjesnu avanturu, koja nerijetko završava silovanjem. Sudovi bi sumnjali u njihove optužbe i nerijetko ih odbacivali. Nakon višegodišnjih sudskih rasprava, inzistiranja na mučnim detaljima, suočene sa silovateljem, odvjetnicima i nepoznatim ljudima – osjećale su se i drugi put silovane. Na sudu su nemoćno dokazivale da su žrtve, da nisu dale povod a kamoli pristanak nasilniku za spolni akt koji, dakle, nije bio dobrovoljan. Tako bi, prerijetko, završila je novinarka svoj članak, optuženi završio u zatvoru, osuđen na nekoliko mjeseci zatvora, nakon čega bi uslijedile žalbe, otkazivanje ročišta, smiješno male kazne ili potpuno oslobađanje. Optuženi bi se branio sa slobode, najčešće i obranio, a silovana bi djevojka ili žena ostala doživotno posramljena u svom životnom zatvoru, zauvijek oštećene i psihe i tijela, osramoćena u gradu, u društvu koje ženu radije optužuje nego brani, vjerujući nasilniku, a ne suosjećajući sa žrtvom. Sudovi su pak dobro pazili. Radije će osloboditi sto krivih nego kazniti jednog nevinog.
Hugo je odlagao novine, ponovno ih uzimao, zureći tupo u članak koji je pročitao. Slike onog što je vidio i utisak onog što je pročitao miješali su se u njegovoj svijesti. Vidio je djevojčicu koja se iza ponoći vraća kući, polupijana, ali s osmijehom na usnama. Iza ulaznih vrata dočekuje je njezin bijesni otac, ne pita je gdje je tako dugo ni što joj se dogodilo. Šamara je i tuče, ozljeđuje. Ogorčena mati neuvjerljivo je brani – i ona bi joj najradije počupala kosu, zabranila izlaske, bacila mobitel. Pitali su se odgajatelji gdje su i kada pogriješili u odgoju. U grčevitom plaču, u nesmotrenoj samoobrani djevojčica se nevješto opravdava: na povratku s prijateljičina rođendana, a u pratnji mladića kojeg je tamo upoznala, bila je – silovana. Bojala se vratiti kući. To ocu podiže tlak, odvlači je u automobil i odvozi, s očiglednim tjelesnim ozljedama u bolnicu, na pregled… Je li se tako dogodilo, ili nešto slično tomu?
Hugo je znao istinu, ali kako da o njoj svjedoči? Možda bi mu policajci ušli u stan, pronašli dalekozor, pregledavali mu kompjutor tražeći pornografske sadržaje, provjeravali ima li u TV paketu i program za odrasle. Mediji bi ubrzo sve doznali, proglasili bi ga voajerom, besramnim starcem koji zuri u tuđu intimnu i naslađuje se erotskim prizorima. Da nije tako, zar bi znao što se dogodilo pred njegovim očima? Ako pak ne svjedoči, nevinom mladiću prijeti zatvorska kazna. Jedan nevino osuđeni možda će platiti danak za mnoge neosuđene.
Dugo u noć nije mogao usnuti. Uzalud sanvali i lunate tablete, sjećanje na nemili događaj cijelu ga je noć nesanicom progonilo: svjedočiti ili ne svjedočiti?
