Tek nakon gotovo četrdeset godina odvažio sam se ponovno sjesti na jednu staru, zelenu klupu uz obalu Dunava, kraj Veslačkog kluba. Preda mnom se kao nekad rastvorila poznata plavozelena panorama rane mladosti, učinilo mi se gotovo posve ista kao i tada, nepromijenjena u svojoj tihoj vrevi i pomalo uspavana. Promicale su bijele lađe, dugi šleperi, tankeri, alasi u svojim hrapavim, crnim čikljama, kupači u plastičnim čamcima s pentama koji su prelazili na Otok, veliki turistički gliseri, obični gliseri imućnijih građana, veslači u svojim dvojcima, četvercima, osmercima, klizeći složno i smireno po blago namreškanoj površini vode, a poneki dječak pokušavao je preplivati Dunav, kao što sam ga jednom davno preplivao i ja. Protjecao je, uzdižući i šireći svoj sirovi i muljeviti, ali veličanstveni i opominjući miris, vrteći virove na znanim mjestima, tiho i prijeteći. Bilo je ugodno toplo, a u isto vrijeme i svježe od sve te siline, bistre i prozračne veličine koja je vladala pod vedrim nebom. Sve je bilo iskričavo, razastrto i beskonačno. U mješavini tuljenja brodskih truba, pljuskanja valova, reskih podcikivanja ribara i veslača, do mene su iz tog neodređenog prostora dopirali ustreptali i lepršavi zvuci nečujne glazbe prošlosti, zaboravljeni osjećaji daljine, nade i obilja, kao svijetlog mosta kroz maglu, vodopadi slutnje i čežnje što su me vodili do svilenkastih maštanja optočenih uzdisajima i iz kojih kao da je ponovno izranjalo meko obzorje mladosti. Iskonska i jedinstvena pozornica na obali grada nudila je besplatnu, starinsku predstavu i budila odjednom svih pet čula, premećući u glavama gledatelja, koji sam i sâm tada bio, smisao neprekinutog pulsa tog tisućljetnog kruga. Nekad davno, mlad i nepokoran, veslajući, plivajući, udišući, gutajući žudno Dunav sa svim njegovim dodacima, lebdeći iznad valova i pristajući na topli pijesak Otoka, i ja sam bio dio te predstave.
I tako, s laktovima na naslonu stare, zelene klupe, nesvjesno nasmiješen i zagledan u staru ribarsku gostionicu s druge strane obale, u zamrsi naviruće mase sjećanja, prisjetih se jednog tihog i zaboravljenog čovjeka iz tih vremena, kojeg smo zvali Doktor, zato što je zaista i bio liječnik i čiji je dobar dio života bio vezan baš za tu klupu. Doktor se, dok smo mi, mladi veslači, donosili i pronosili čamce iz hangara na flos (drvena splav na koju su pristajali uglavnom sportski čamci) i obratno, svaki dan istim putem uspinjao prema Veslačkom klubu, pošto bi privezao čamac, noseći u vrećici ulovljenu ribu, kanistar s benzinom, veslo i ostale potrepštine. Mi smo ga s poštovanjem pozdravljali, a on, onako krupan, obrastao u gustu i crnu bradu, sa zalizanom kosom, pogledao bi nas svojim pomalo tužnim i dobrodušnim očima i odzdravio smiješkom i kimanjem glave. Bio je, kao i mi, svakodnevni dio tog malog veslačkog i ribičkog svijeta koji se vrtio oko Veslačkog kluba, drvene gostionice iz koje se vječno širio miris fiš paprikaša, širokog flosa, gustog hlada starih platana, brujanja Dunava, svih onih mirisa i zvukova koji su radosno odzvanjali i lepršali oko naših još neprimirenih glava i nejasnih poimanja.
Jednog lijepog sunčanog dana, mislim da je bilo proljeće, Doktor je, kao i obično, privezao svoj stari drveni čamac za bent i popeo se do Veslačkog kluba. Uredno je na klupskoj, vanjskoj slavini oprao ruke i lice, posložio ribički pribor u svoju sjajnu crnu torbu i sjeo na klupu. Bio je to njegov ustaljeni svakodnevni obred. Mi smo baš izlazili na vodu, noseći na rukama čamac, veliki, glatki osmerac. Tog dana imali smo pojačani trening jer se spremala jedna od podunavskih regata, što je značilo da ćemo veslati najmanje 20 kilometara. Teško i mukotrpno. Uvijek sam se u takvim danima pitao: Pa što mi to treba? Ali dobro, donosilo je to određene pogodnosti. Osvojiti medalju, nositi majicu s natpisom kluba, biti član tima, sportaš, sve to bilo je popularno među vršnjacima, a naročito djevojkama. Iscrpljeni i zadihani završili smo trening i pristali čamcem polako na flos. Izvukli smo vesla, odložili ih i zajednički podigli čamac iznad glava te krenuli da ga obrišemo i potom odnesemo u hangar. Penjući se uz široke kamene stube, iznenadila nas je gužva oko kluba, odnosno oko zelene klupe. Bilo je tu dvadesetak ljudi, hitna pomoć, policija, ribari, veslači. Zbunjeni, odložili smo čamac i krenuli pogledati o čemu je riječ. Na klupi, polegnut na lijevom boku, kao da spava, ležao je Doktor. Iz glave i usta širila se lokva krvi, desna ruka bila mu je spuštena i prstima dodirivala tlo, na kojem je ležao sjajni srebrni devetmilimetarski kolt. Zabezeknut i radoznao, zaobišao sam klupu i primaknuo se s prednje strane. U otvorenim Doktorovim očima, tužnim i dobrodušnim, plavio se odsjaj Dunava, kao da su se dvije duge plave brazde ispružile do dubine njegove duše i zaustavile u trenu posljednjeg pozdrava sivom sjaju plavetnila koje je odlazilo prema zelenilu i pješčanoj obali Otoka.
Pričali su da je polako, iznimno polako i umorno, prišao klupi i sjeo, prekrižio noge, lijevom rukom zagrlio naslon, a desnu stavio u džep od jakne i zagledao se u Dunav. Negdje neodređeno. Sjedio je nepomično i neobično mirno u istom položaju, gledajući gotovo puna dva sata u daljinu kojom su kao i uvijek promicali svi oni tankeri, bijele lađe, veslači, čiklje, bjelasao se Otok i herila prastara mutna gostionica na drugoj strani obale. Vjekovni miris mulja, ribe, smole i firnajza kojim su se premazivali čamci u proljeće, svježe vode i podunavskog jutra, ulazio mu je duboko u duh i on je pomno slušao taj huk i udisao nevidljivi dah. Disao je duboko, upijajući posljednji put atome dunavskog zraka koji se, uskovitlan s površine vode, uzdizao do obale i tu, primiren i prijateljski, liječio jutarnje slabosti i bistrio koprene. Blagi vjetar na mahove gladio je obraze. Pratio je divlje patke kako slijeću i ostavljaju trag malih valova iza sebe i stiskao oči od odbljeska sunca na lagano namreškanoj površini velike vode. Zadržavao je grčeve u grudima, stiskao šake, škrgutao čeljustima i bilo mu se beskrajno teško rastati od svega toga, upijati taj splet dragih mu mirisa i pejzaža i biti svjestan da mora otići. Svejedno, došao je baš tu da oda posljednju počast ljekovitom zraku koji mu je čistio biće, toplim slikama koje su u njemu mirile silu i blagost, javu i san, da se dostojno i s ljubavlju rastane sa svim tim. Zato je sjeo na staru zelenu klupu, da baš s tog mjesta, stopljen s Dunavom i njegovim vilama, otplovi kroz jutarnju izmaglicu u svoju dugu noć. Godinama je dolazio i sjedeći na toj klupi gledao u Dunav, za njega zauvijek lijep i plav, iako već odavno zamućen, s crvenim i crnim, tamnim kranovima i hrđavim šleperima, kako protječe uz poznati valcer. Zadnjim pogledima pratio je virove koji su se polako pomicali nizvodno, a ustvari, kao i oduvijek, vrtjeli na istim mjestima i onda je stisnuo usne. Ispravio se, iz džepa stare ribarske jakne izvukao revolver, još jednom udahnuo i ispalio si metak u desnu sljepoočnicu. Polako, kao da poliježe, umoran od puta i plovidbe, spustio se na klupu. Revolver je pao na zemlju, krv je šiknula iz glave i usta.
Još u djetinjstvu kada bih slučajno dočuo da je Dunav u svoje virove povukao neko dijete, shvaćao sam da je u svojoj velebnosti i ljepoti ipak sposoban hladno se suživjeti s nečim tako strašnim. Ali tek tada, gledajući Doktora kako nepomično leži na klupi, postajalo mi je jasno da je svojim htijenjem zagrlio i nesvjesno otkrio tog proljetnog jutra dio svijeta u kojem je počivala tamna strana života. Obavila me je nekakva tajanstvenost i nejasna slutnja da je i na Dunavu i u cijelom smislu života poblijedio onaj izvanjski sjaj, a njihova nutrina postala još tamnija. Srebrni i topli dlan Dunava i sve oko njega, kojim je maženo moje djetinjstvo, naglo i grubo se rastvorio i ispunio, a u moje bistre mladenačke oči prvi put uvukle su se dvije ozbiljne, tamnoplave brazde. Doktor je već dugo imao karcinom i bio je u terminalnoj fazi bolesti. Kažu da nije ostavio oproštajno pismo i jedini spomen na njega, barem za mene, ostala je ta stara, zelena klupa kao tajanstveni znak jednog prozračnog, plavičastog svijeta koji treperi uvijek na isti način i u istom ritmu, sama, šutljiva i nepomična, kao što je bio i on.
Nikada nisam bio siguran da je Doktor odabrao ispravan način na koji će umrijeti. Jednostavno nije želio umrijeti pod lijekovima, u bolovima, polusvjestan, na bolničkom krevetu, pogleda uprtog u bijele zidove i zelene paravane. Želio je stopiti se sa svom tom ljepotom, rasuti po njoj svoj duh i misli produnavljene od dugih godina uronjenih u tu rijeku i njezinu magiju i onda neprimjetno zaspati u svom miru. Nestao je u kupoli jednostavnog i dragog svijeta u kojem je odlazak jasan, kao što je jasno i dobrodošlo rađanje sunca na prvom dunavskom zavoju, tamo kod vodotornja.