Imamo svjetsku predstavu, rekao je nakon zagrebačke premijere "Parsifala" Richarda Wagnera književnik i poznavatelj glazbe Nedjeljko Fabrio. I doista, središnja operna produkcija sezone u kojoj Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu slavi 150 rođendan pokazala se potrebnim i itekako isplativim rizikom. Predstava je, naravno, maratonska i od publike i izvođača iziskuje napor kako fizički, tako i psihički. Provesti pet i pol sati u teatru u današnje vrijeme brzopoteznog života, sasvim je izniman pothvat, no "Parsifal" koji u Zagrebu nije izvođen od ratne 1943. godine osvojio je publiku željnu glazbenih izazova.
Austrijski iskusni redatelj Kurt Josef Schildknecht nije se bavio eksperimentima, nego je razumljivo ispričao radnju, scenograf Rudolf Rischer pojednostavio je scenu u duhu Stonehengea, a nije zakazala niti kostimografkinja Gera Graf koja je vitezovima Svetog Grala na leđa postavila naprtnjače s križevima koje kada se stave na tlo postaju upozoravajući grobovi. I u tim naprtnjačama nekako se i nalazi srž redateljeve poruke koji povremeno ipak pomalo i polemizira i sa samim Wagnerom. Pa ipak, predstavu je nosio i sigurnim putem vodio energični sedamdesetpetgodišnjak, dirigent koji je itekako dobro upoznat s Wagnerom Nikša Bareza. Za odličan orkestar valja pohvaliti i asistente dirigenta Sašu Britvića i Josipa Šegu
Duga priprema "Parsifala" itekako se čula, a imponirao je i moćni zvuk zbora, kao i poletni pjev djevojaka cvjetova Ivane Lazar, Tamare Franetović Felbinger, Valentine Fijačko, Marije Kuhar Šoša, Vedrane Šimić i Marte Babić. Nisu razočarali niti solisti. U naslovnoj ulozi predstavio se dostojanstveni američki tenor John Charles Pierce, dok je svoju prvu Kundry impresivno, gotovo pa secesijskim pjevom napose u osjetljivom drugom činu otpjevala prvakinja Zagrebačke opere Dubravka Šeparović Mušović, i inače poznata kao pjevačica izvrsnog scenskog nastupa.
Moćan glas imao je i Manfred Hemm kao Gurnemanz, zlokoban je bio Jurgen Freirer kao čarobnjak Klingsor, no pjevački i iscizeliranim svakim pokretom najbolji je dojam ostavio Egils Silins kao doista svjetski Amfortas, kralj čuvar Svetog Grala koji je Wagnera snažno zaokupio u njegovoj posljednjoj operi koja je svojom otkupiteljskom dramom idealna za izvođenje u korizmeno vrijeme. I premda Wagnerov libreto "Parsifala" nudi puno upitnika i dilema na koja je teško naći brzi odgovor, zagrebačka izvedba pod presudnim Barezinim vodstvom ostati će zapamćena kao jedna od najeuforičnije dočekanih zagrebačkih opernih premijera posljednjih godina.
Bit će još izvedaba iduće sezone.