Premda organizatori ljetnih zbivanja na otvorenom mrze kada im pljusak pokvari planove, Matko Raguž iz Teatra Exit može biti zahvalan što je ljetna kiša premijeru “Kontrabasa” Patricka Süskinda iz vrta Muzeja za umjetnost i obrt prebacila u zagušljivi atrij.
Tapiserije Jagode Buić
Tako je jedini glumac Rene Medvešek predstavu mogao odigrati ispod slikovitih tapiserija Jagode Buić koja je postala scenografkinja iz nehata i tako dodatno likovno i metaforički obogatila predstavu koja je publiku ostavila bez daha. Medvešek je posljednjih godina obožavani, a možda već i kultni hrvatski redatelj koji je svoje u osnovi krhko glumačko tijelo stavio u centar jednog autentičnog kazališnog pokreta. Pokreta koji je jako blizu čovjekovih osjećaja i iskonskih potreba. Koji publika prepoznaje i cijeni ali i slijedi gdje god se Medvešekova poetika pojavljuje.
Gigantski instrument
Predstavom “Kontrabas” u kojoj je beskrajno dirljivo i u jednom dahu kreirao lik duboko nesretnog kontrabasista ukopanog u činovnički mentalitet simfonijskog orkestra, Medvešek se potvrdio kao glumac u naponu snage. Dramu o demistifikaciji “uzvišene” klasične glazbene umjetnosti i “uzvišenog” glazbeničkog poziva ispričanu iz vizure jednog doista gigantskog i nespretnog instrumenta koji u orkestarskom grotlu nikada ne može dočekati svojih pet minuta, Medvešek je ispričao i dramatično i emotivno. Tekst je sam preveo, a uz dramaturginju Pavlicu Bajsić, Süskindov je predložak spretno uklopljen u zagrebačku sredinu, aktualiziran i decentno kajkaviziran, ali time nije ispao banalan. Naprotiv. Medvešeku nije stalo do smijeha na prvu loptu niti do jeftinih suza. On uvijek ide dalje i dublje.
Njegov kontrabasist, koji se nalazi na umjetničkom i emotivnom križu i živi život bez sadržaja, iako se bavi elitnom umjetnošću, vrlo je složen lik. Kao što je, uostalom, složeno i čovjekovo bavljenje jednom tako uzaludnom i prolaznom stvari kao što je to umjetnost.