Prolazeći kroz purpurne svilene zastore, ulazimo u polumrak nečije spavaće sobe, nalik na starinski ženski budoar. Prostorom dominira visok i raskošan krevet, jastuci na njemu porazbacani su bez reda, a posteljina se razlijeva niz stranice su odajući dojam kao da se netom prije netko iz njega ustao i napustio prostoriju. Teški i opojni mirisi mošusa i tuberoze prožimaju zrak, sa zidova voajeristički promatraju nas zelene staklene oči, a sobom razasute su keramičke skulpture – visoke čizme, cipelice s petom, ali i noćne posude – razasuti artefakti, kao na mjestu kakvog zločina, koji nas pozivaju da rekonstruiramo događaje prethodne noći.
Opis je to ambijentalne instalacije "Seasons in Hell" ili "Ciklusi iz pakla", smještene u Muzeju suvremene umjetnosti, djelo britanske multimedijalne umjetnice Zoe Williams koja gostuje na ovogodišnjem, 13. izdanju festivala Organ Vida koje se otvara 26. rujna. Treće je to i posljednje poglavlje umjetničine trilogije koja je započela izložbom Fondant u Marseilleu, nastavila se performansom Smears of the Night (Society in Disguise) i kojom Williams koristeći fotografiju, crtež, keramiku, miris i performans, povezuje erotiku i fetiš s religijskom ikonografijom, poigrava se senzualnošću hrane i istražuje granice "dobrog" ukusa.
– Često svoje radove započinjem skicama i crtežima. I "Ciklusi iz pakla", prije no što uđemo u sobu, započinju s radom koji nazivam "Toast (liquid currency)" ili "Zdravica (tekuća valuta)", prikazom žene koja urinira, dok jedna ruka tom tekućinom nazdravlja kao da je šampanjac. U mojim se radovima često pojavljuje urin kao motiv, jer me fasciniraju ljudske izlučevine kao nusprodukti tijela. Jednako tako opčinjena sam i hranom i hranjenjem, koje može biti vrlo ritualno, raskošno i zavodljivo, ali i jednako tako odvratno i degutantno, a na koncu, sva hrana koju konzumiramo i sama se pretvara u svojevrsni tjelesni otpad. I ova je izložba, budući da je posljednja u ciklusu, na neki način napravljena od "otpada" ili ostataka onih koje su došle prije nje – objašnjava nam Williams, provodeći nas kroz svoju instalaciju.
Na jednom se od zidova nalazi niz fotografija, na prvi pogled nalik kakvom modnom editorijalu. No, drugi pogled otkriva suptilne fetišističke elemente i materijale – krvavocrvene poluotvorene usne, čipkaste gaćice na goloj koži, kožnu rukavicu koja steže žensku kosu...
– Volim razmišljati o različitim teksturama i materijalima i tome kakve oni asocijacije stvaraju u našem umu. Zašto su koža, lateks, svila ili čipka, primjerice, postali simboli senzualnosti, ali i fetišizma? Možda je stvar u pregibima tih materijala koji nas podsjećaju na ljudsko tijelo, možda u glatkom, tekućem osjećaju kakav ima lateks ili pak mirisu, jer miris kože je vrlo intenzivan i animalan... Mislim da želimo misliti da smo imuni na takve stvari, da smo iznad njih, ali i da nas one uspijevaju zavesti na podsvjesnoj razini. Slično je i s mirisima, koji su također važan dio mog rada. Mirisi koje koristim u ovoj instalaciji posebno su dizajnirani u suradnji s jednim proizvođačem parfema u Parizu, a namjerno sam odabrala intenzivne i pomalo neugodne mirise poput mošusa i tuberoze. Mošus je iznimno cijenjen miris, kao što znamo, u prošlosti izrađivan od mošusnih žlijezda životinja poput jelena, a cvijet tuberoze, koji cvjeta samo noću, snažno je povezan sa ženskom seksualnošću i zabranjenim užicima. Nekoć je čak vladalo mišljenje da je taj miris opasan za žene jer ih može zavesti na krivi put! – kaže Williams.
Na drugom zidu nalazimo pak poveći keramički tanjur, isprepleten zmijama, a usred kojeg nalaze se reljefi nalik na kolač poznat kao "grudi svete Agate". Ni ime kolača, a ni ove istoimene skulpture, nisu slučajni. Ta se slastica od biskvita oblikovanog poput grudi, punjenog ricottom i kandiranim voćem tradicionalno spravlja u Cataniji na Siciliji, tijekom festivala svete Agate, njihove zaštitnice i mučenice. Agata, prema legendi prekrasna mlada djevojka koja se zavjetovala na čistoću i život posvetila Bogu u vrijeme najgorih progona kršćana u 3. stoljeću, zapela je za oko rimskom upravitelju Sicilije Kvintijanu. Razjaren Agatinim odbijanjem njegovih nasrtaja, Kvintijan ju je dao mučiti, a na koncu i odrezati joj grudi.
– Rado koketiram s takvim spojem erotike, hrane i religijske ikonografije, idejama svetog i profanog. Nisam odgojena u kršćanskoj vjeri, ali moja baka bila je katolkinja i čitav život susretala sam se s kršćanskom ikonografijom koja često zna imati jake erotske konotacije. Kršćanstvo je ostavilo doista dubok trag u našoj kolektivnoj svijesti, bar u zapadnom svijetu, i seksualnost je zbog toga nerijetko povezana s osjećajima stida, srama i krivnje. No, što dublje istražujete, pronaći ćete neke uistinu zanimljive poveznice erotike i religije. Primjerice, srednjovjekovni mistici redovito su doživljavali vizije erotskih susreta s Kristom, ekstaze nalik orgazmu i slično, a u to doba bilo je to sasvim normalno, pa i slavljeno. Oduvijek me to fasciniralo, ali možda sam ja samo čudakinja – smije se Williams.
Otkud ta preokupacija stvarima koje su tabuizirane, provokativne i u pristojnom društvu prešućivane?
– S jedne strane, za mene je rad igra, i jednostavno se volim poigravati različitim stvarima, volim teksture različitih materijala, boju i njihovu senzualnost koja izvlači podsvjesne emocije na površinu. S druge strane, vrlo me intrigira način na koji se naše konzumerističko, kapitalističko društvo poigrava nama samima. Svi znamo da seks prodaje, i seks je posvuda oko nas, u oglasima, reklamama, na plakatima. Ali takvi prikazi vrlo su površni, igraju se s našim animalnim, primalnim osjećajima, podsvjesnim željama i žudnjama, a da nikada ne zagrebu ispod površine, jer to je tabu. Ja želim otići malo dalje i malo dublje – zaključuje Williams.
"Ciklusi iz pakla" Zoe Williams samo je jedna od četiri izložbe koje nas 26. rujna očekuju na Organu Vida u Muzeju suvremene umjetnosti. Uz njezinu instalaciju, imat ćemo priliku vidjeti izložbu finalista koji su svojim radovima odgovorili na ovogodišnju festivalsku temu "Žmarci i leptirići", samostalnu izložbu hrvatskog fotografa Ivana Buvinića ID_75, te izložbu fotografija "Neraskidive niti" s radovima umjetnika i umjetnica iz europske fotografske mreže FUTURES.
Za se narediti pod sebe. Po koji put dere istu kozu?