Hrvoje Kovačević lektirni je pisac rođen u Požegi 1966. godine. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, a bavio se karikaturom, amaterskim filmom, radio u marketingu. Od 2002. godine profesionalno se bavi pisanjem. 1996. objavio je roman “Tajna Ribljeg Oka”, prvu od dvadesetak knjiga za djecu od kojih je čak šest danas u lektiri. Hrvatski radio emitirao je dvadesetak njegovih dramskih tekstova, objavljuje i kratke priče, a trenutačno je i vrlo agilan predsjednik Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske i svojevrsni predvodnik nezadovoljstva samostalnih umjetnika protiv predloženog Zakona o umjetničkom djelovanju. Hena com mu je objavio upravo krimić o hrvatskom ministru zdravstva koji je pronađen utopljen u mutnoj vodi Jaruna...
Upravo ste objavili krimić “Ministar u jezeru”. Kako to da je ubijeni ministar iz romana baš ministar zdravstva?
U vrijeme kada sam pisao roman mediji su se bavili dugom bolnica veledrogerijama, odnosno pokušajima tadašnjeg ministra zdravstva da taj problem riješi ili barem počne rješavati. Onima koji su opsjednuti zavjerama farmaceutska je industrija jedna od omiljenih tema. Većina teorija zavjera meni je smiješna, ali me zanima kako se osmišljavaju i kakvi ljudi u njih vjeruju. Tako se počela oblikovati priča koju je baš ministar zdravstva platio glavom.
Iako vas pomalo krivo uglavnom percipiramo kao lektirnog pisca za djecu, u svom bogatom opusu imate pet kriminalističkih romana čiji su glavni likovi inspektor i policajac. Zašto je u novom romanu glavni lik novinar?
Kod kriminalističkog romana važan je element motiv glavnog junaka da se upusti u istraživanje zločina. U kriminalističkim romanima za djecu autor se time ne mora posebno baviti, djeca su znatiželjna pa se bez puno premišljanja upuštaju u pustolovinu. Odrasli su znatno oprezniji. Zato je postavljanje profesionalnog istražitelja uvijek zahvalno rješenje, pogotovo ako se radi o serijalu kao što je slučaj s ovim koji ste spomenuli u kojemu policijski inspektor Vidmar uz pomoć kvartovskog policajca Crnkovića istražuje ubojstva u Požegi. S obzirom na to tko je ubijeni u ovom romanu, novinari su također profesionalni istražitelji. Osim toga, uloga medija u ovim turbulentnim vremenima jedna je od tema koja me zaokuplja. U nas se sistematski zatiru istraživačko novinarstvo i nezavisni mediji. Izrada Zakona o elektroničkim medijima najbolji je dokaz za to.
Koliko roman “Ministar u jezeru” u kojem se dosta bavite medijskom stvarnošću u Hrvatskoj ima elemenata romana s ključem?
Ubojstvo ministra je, dakako, fikcija. Sve je ostalo nastalo prema stvarnim ljudima i događajima, kao i sve ostalo što sam do sada napisao. Ključ postoji, sastoji se od jedne riječi. Ta bi riječ omogućila brojnim ljudima da se prepoznaju u likovima romana. No “Ministar u jezeru” zapravo nije roman s ključem jer je sve ovo što sam do sada spomenuo (mediji, istražitelji, farmaceutska industrija, ministar, zločin) samo pozadina. Dok sam pisao roman, u središtu pozornosti bile su mi reakcije onih koji prije ubojstva ministra nisu mogli utjecati na zbivanja na nacionalnoj razini i koji su stalno grintali protiv moćnika, a onda su se spletom okolnosti odjednom našli u prilici nešto doista poduzeti. Dao sam im mogućnost da se osvete onima koji ih tlače, ali uz rizik da izgube egzistencijalnu sigurnost.
Hoćete li nastaviti niz romana s novinarom u glavnoj ulozi?
Trenutno pišem roman kojemu je radni naslov “Otok Bogomoljki”. U središtu je zbivanja novinarka Kruške TV. Roman nije kriminalistički, poglavlja su pisana iz perspektive različitih likova pa nema klasičnog glavnog junaka, Kruška TV emitira program na nacionalnoj razini i bavi se isključivo žutilom tako da se ovaj roman bitno razlikuje od “Ministra u jezeru”. No, postoji i poveznica – televizijski novinari.
Trenutačno ste na čelu Zajednice samostalnih umjetnika Hrvatske. Kako će se virusna kriza i potres koji je teško načeo središnje umjetničke institucije u Zagrebu odraziti na financijski položaj samostalnih umjetnika, ali i umjetnosti uopće?
Kriza kroz koju prolazimo odražava se i još će se dugo odražavati na sve građane Hrvatske (i cijelog svijeta). Ne trebate biti ekonomski stručnjak da bi vam bilo jasno da ulazimo u globalnu recesiju. Samostalni su umjetnici posebno ranjiva skupina. Većina izravno ili neizravno ovisi o javnim nastupima, mnogi preživljavaju od honorara koje dobiju nakon svake predstave, kreditno su nesposobni, malo tko ima ušteđevinu. Ministarstvo kulture izrazilo je namjeru da financijski pomogne interventnim mjerama u ovom razdoblju izolacije, HZSU poduzima sve što može da se obećanje realizira. Pozivam samostalne umjetnike da posjete službenu stranicu HZSU te se informiraju o okolnostima i konkretnim koracima. Potreban je i angažman strukovnih udruga. Mi članovi Upravnog odbora HZSU u svakodnevnom smo kontaktu međusobno i sa zaposlenicima Stručne službe koji u ovim teškim okolnostima sjajno obavljaju svoj posao. Pozivam upravne odbore strukovnih udruga da čine isto. Pri tome treba napomenuti da neke strukovne udruge doista jesu aktivne i brinu se o svojim članovima. Dakle, umjetnicima je teško. Kako će se to odraziti na umjetnost? Ja sam optimist. Povijest nas uči da su ovakve krize vrlo povoljno djelovale na procvat umjetnosti koja je identitet svakog naroda.
Član ste DHK koji u ime svih autora vodi poslove vezane za isplatu prava na javnu posudbu knjiga u knjižnicama. Što je zapelo s tim isplatama. Zar ni ZAMP koji je preuzeo evidenciju posudbi od NSK ne može razriješiti ovaj problem?
Stalno se nešto čeka. Prvo smo se mi autori (književnici, ilustratori, prevoditelji) jedva izborili da se počne provoditi zakon koji je donesen još 2003. Za tu je namjenu izdvojeno dva milijuna kuna (tražili smo deset) uz obećanje da će se ta svota povećati. Mijenjale su se vlade, svota je ostala. A isplata je stalno zapinjala. Zakon se počeo provoditi 2013., deset godina nakon što je donesen, s tim da za 2014. i nisu uplaćena sredstva. Sada, u ožujku 2020. čekamo isplatu za posudbe iz 2017. ZAMP je prvo od ZANA-e preuzeo brigu o pravnim poslovima, a onda od NSK i evidenciju. Sada čekamo da se ZAMP uhoda pa će to valjda ići normalnim ritmom. Posljednja je informacija da bi isplate za posudbe iz 2017. trebale početi ovih dana.
Kako ste vi osobno preživjeli lektirni tsunami oko tretmana živućih pisaca u lektirnim programima?
Prije malo više od godinu dana u knjižnici Bogdana Ogrizovića održana je tribina na tu temu, ja sam bio predstavnik DHK. Tada su nam članice stručne radne skupine za doradu kurikula hrvatskog jezika rekle da su i one bile iznenađene kada su vidjele odredbe koje se odnose na lektiru iako su mislile da su one donosile odluke. Takva je u nas politika. Znate onaj Murphyjev zakon: „Ničiji život, sloboda ili imovina nisu sigurni dok zakonodavac zasjeda“?