S ambicioznog gostovanja u New Yorku, gdje su poveli čak 60 umjetnika iz regije, vratio se selektor festivala Perforacije Zvonimir Dobrović, čija ekipa već počinje pripremati novi festival – deveti Queer Zagreb.
Perforacije su svojevrsni nasljednik Queera, ali doživjele su mnogo jači i brži proboj. Kako to tumačite?
Za prve perforacije dobili smo veće dotacije nego za osmi Queer Zagreb, a tada je već bila riječ o festivalu s međunarodnim renomeom. To je sasvim jasan indikator društvene atmosfere. Iako su Perforacije estetski nastavak Queera, čini mi se da se institucije s njima lakše nose jer ih ne vide kao "pederski" festival. Evo, sad su nas zvali i iz Pule, koja će biti četvrti domaći grad u kojem se festival održava. A jako je i međunarodno zanimanje, nakon New Yorka pripremamo put u Francusku.
Sigurno je pomogla i činjenica da osim Perforacija nema snažnije festivalske platforme koja bi na jednom mjestu predstavljala naše nezavisne izvedbene umjetnike?
To je bio jedan od razloga zašto smo pokrenuli festival. Smatrao sam da nije dobro raditi isključivo međunarodne programe, poput Festivala svjetskog kazališta. On u deset godina nije imao ni jedan domaći program. Čovjek se zapita kakav je to svijet koji nam predstavljaju i gdje smo mi u odnosu na njega? Nezdravo je na takav način docirati domaćoj publici i umjetnicima.
Da biste imali program koji sad imate, trebalo je spojiti različite frakcije naše izvedbene scene. Je li tu bilo nekih prepreka?
Prva godina bila je kritična. Nitko prije nije na jednom mjestu okupio Buljana, Brezovca, Pristaša, Indoša... Bojali smo se da će čitava stvar implodirati. Da budem iskren, u početku im nisam ni govorio tko je sve u programu, a poslije je bilo telefonskih poziva i pitanja – kako si me mogao staviti s njim?
Smatrali su da su njihovi renomei nespojivi?
Činjenica je da među njima ima velikih estetskih razlika, ali zajednički im je, i mislim da se to na našem festivalu dobro vidi, način na koji se odnose prema sustavu. U tom kontekstu način na koji Buljan radi s tekstom i glumcima i to kako Vlasta Delimar pristupa problemima ženskog identiteta i odnosa moći i te kako se mogu usporediti!
Kako ste prošli u teatru La Mama, koji tu vrstu estetike ipak razvija godinama?
Zaista dobro! Publika je bila miješana, bilo je tu dosta producenata iz drugih kuća, nešto kulturne publike s jugoslavenskim korijenima te stalni posjetitelji La Mame zainteresirani za balkanski i europski teatar.
Tko ih je najviše zanimao?
Sigurno Ivo Dimchev, za kojeg je dio publike već čuo nakon nastupa u Bruxellesu, te slovenska Via Negativa, za koju je vladao ogroman interes. Lijepo su primljeni i Sanja Mitrović, Nikolina Pristaš, Buljan, Zorica... Iz La Mame nas zovu da se vratimo i nagodinu.
Buljanova predstava je navodno uzrujala dio publike?
Nekolicina ljudi nije znala kako reagirati na agresijui. Svijest o nasilju nad ženama tamo je toliko snažna da nisu bili sigurni kako se nositi ni s pljuskama na pozornici. Pogotovo zato što su glumci bili toliko uvjerljivi da su nas kasnije gledatelji ispitivali jesu li zaista bračni par. A na kraju je to bila jedna od najhvaljenijih predstava s gostovanja.
Sad kad ste "ispucali" ovako jaku reprezentaciju autora, što vam ostaje za iduća gostovanja?
I te kako još imamo što pokazati. Mislim da bi u New Yorku sjajno prošao Borut Šeparović, od iskusnijih generacija Vlasta Delimar, zatim tu je Ljiljana Tasić iz Beograda... To je ekipa koja bi trebala raditi stalni propuh na sceni, a naše su im institucije su često zatvorene.
ne bi bilo lose nesto o holokaustu