Film koji je Akademija izignorirala: u kinima igra sjajni “Skriveni život”

Američka filmska akademija ove je godine u nominacijama za Oscar potpuno ignorirala nekoliko izvrsnih filmova. Uz čak 11 nominacija za banalnog “Jokera”, na margini je ostala pitka i pametna drama „Oproštaj“ mlade kineske redateljice Lule Wang, pa žestoki ovisnički „Uncut Gems“ s redizajniranim Adamom Sandlerom u glavnoj ulozi, zatim nježna povijesna lezbijska romansa „Portret dame u plamenu“ francuske redateljice Céline Sciamme, razorna društvena tragedija “Oprostite, mimoišli smo se” veterana Kena Loacha...

Prešućen je i „Skriveni život“ Terrencea Malicka, dugogodišnjeg “neprijatelja” Akademijinih glasača. Možda nekomu smeta što je ustrajan u svojoj metodologiji naracije, što inzistira na minimalnim dijalozima, forsirajući nježnu i visokostiliziranu glumačku poetiku. No mijenjanje tog suverenog i autentičnog stila bilo bi svetogrđe, kao što je svetogrđe bilo kad je Johnny Štulić zauvijek uprskao stvar skrenuvši s puta prvih Azrinih albuma.

Zagrljaj teži od rastanka

U novom filmu, Malickov vizualni okvir standardno je impresivan: predivne panorame planina prošarane maglom, moćnim slapovima i snopovima trave i žita koji posrću pod naletima oštrih srpova bajkovite su, ali i funkcionalne jer autor kao i u “Tankoj crvenoj liniji” inzistira na kontrastu između koloritne prirode i ljudskog zla: on traži tragove čistoće u turbulentnom svijetu i prikazuje nam nevinost kroz djecu, životinje, biljke...

Glavni junak filma austrijski je svećenik Franz Jägerstätter (stvarna osoba, glumi ga August Diehl) koji živi u idiličnom austrijskom selu Radegundu na padinama Alpa sa ženom Fani (Valeria Pachner), majkom i tri kćeri. Kada dobije poziv da se priključi Hitlerovu ratnom stroju, on to odbije i završi u zatvoru, gdje unatoč groznom mučenju ne pristaje na kompromis: Hitlera je identificirao kao zlo kojem se ne želi podati ni pod cijenu smrti. Iako Franza nemilosrdno tuku, Malick ne prikazuje eksplicitno nasilje, ostavlja prostor da se o njemu razmišlja dok kamerom putuje hladnim hodnicima smrti, u cijelom filmu nema ni kapi krvi. Maestralno, on jezu stvara sa sitnim ljudskim patnjama, kao u sceni kada njemački vojnik ne dopušta Franzu i njegovoj supruzi zagrljaj u zatvoru, taj jedinstveni očaj razdvajanja iz zagrljaja teži je i od konačnog rastanka

Malick stalno slaže igru naprijed-natrag: prvo nas uvodi u beskrajnu ljepotu življenja („Živjeli smo iznad oblaka“, sretna je Fani na početku filma), a kad se počne rađati zlo rekreira ljude u zvijeri koje se izvlače iz svojih umivenih nježnih koža („Je li ovo smrt svjetla? Zar ne prepoznaju zlo kad ga vide?“). Istovremeno miješa karte i kod glavnih likova: život Fani u naizgled idiličnom selu ispunjen je tragovima nečovječnosti gdje joj ogorčeni mještani stalno zagorčavaju život, dok Franz u zatvoru pronalazi starog prijatelja koji donosi dašak milosrđa u njihove patnje.

Pokušaj razgovora s Bogom

Važan moment jest i religioznost filma, pokušaji razgovora s Bogom koji ne uzvraća na pitanja i patnje („Onaj koji je stvorio svijet, stvorio je i patnju“), a ima i tankog humora u tvrdnjama da je proteklih 20 stoljeća bilo mesijanski neuspješno i da nismo pronašli uspješnog sveca. Malickova je religioznost prisutna i u drugim filmovima, pa je tako trenutačno u postprodukciji „The Last Planet“ koji govori o nekoliko epizoda iz Isusova života.

Rat je kod Malicka čisto zlo, on ne koketira s patetičnim slavljenjima pobjednika, ne glorificira ga, ne piše mu panegirike poput Spielberga ili Mendesa. Naravno da zbog takvog stava u očima konzervativne Amerike nikada neće postati heroj, ali s vremenom će njegova djela postati kultne posvete životu. Ako nekoga odbija dužina filma od tri sata, neka se ne brine: svaka sekunda filma vrijedna je divljenja, to je remek-djelo koje će dugo živjeti.