Formulu izrade Kinezi su tajili tisuću godina, a prvi Europljanin koji je u 13. st. vidio porculan bio je Marco Polo

Ono što bismo već mogli zvati porculanom u Kini se proizvodi od 7. st. pr. Kr., a Kinezi su punih tisuću godina uspijevali tajiti formulu izrade tih delikatnih predmeta, zbog finoće brzo prozvanih bijelim zlatom. Odatle i naziv izložbe “Sjaj bijelog zlata” koja do kraja ožujka traje u zagrebačkom Muzeju Mimara. Predstavljen je dio porculanskih predmeta iz privatne zbirke Veljka Martona, proizvedenih isključivo u Bečkoj manufakturi porculana koja je postojala od 1718. do 1864.

No puno prije Beča i Europe uopće, porculan se usavršava u Kini, kasnije i u Japanu te na Bliskom istoku, a ponešto o njegovoj povijesti i tome kako pojedini komadi kotiraju na tržištu umjetnina, ispričala nam je povjesničarka umjetnosti Marijana Bockovac Drožđek, koja više od 20 godina živi i radi u Nizozemskoj i surađuje s aukcijskim kućama. Doznajemo tako da se između 7. i 10 st., za dinastije Tang, u Kini ističu terakote koje prikazuju dvorske dame, u katalozima istaknute kao “fat ladies”.

Cijene im na aukcijama stalno rastu pa primjerci dosežu do 96.000 dolara. Za vrijeme dinastije Song proizvodi se porculan koji imitira zeleni žad. Vaze iz tog razdoblja na aukcijama se prodaju i za milijun dolara. Najpoznatiji kineski porculan u Europi je onaj plavo-bijeli, karakterističan za dinastiju Ming (1368. do 1644.), koji postiže i najviše cijene. Osim u Kini, već u 13 st. slična keramika i porculan prepoznatljivih motiva ruža, tulipana, čempresa i karanfila, proizvodi se i u Izniku na zapadu Turske. Iznik proizvodi keramiku i za građevinske objekte poput Sultanahmetove ili Plave džamije iz 17 st. pa ako takvu originalnu keramičku pločicu iz 16. ili 17. st. nađete na aukciji, cijena joj je od 2500 do 3500 eura.

U Europi pak porculan je nepoznat do 13. st., a prvi Europljanin koji ga je vidio bio je Marco Polo. O susretu s porculanom u Kini, u dnevnicima ga opisuje kao najfiniji kaolin površine sjajne poput morske školjke. Talijanski naziv za takvu školjku je porcela, odakle i sam naziv – porculan.

No prava porculanomanija Europu će zahvatiti tek u 16. st. u kojem istraživači, pomorci i trgovci svijet otkrivaju nevjerojatnom brzinom. Bartolomeu Dias 1488. otkriva Rt dobre nade, Vasco da Gama deset godina kasnije ulazi u Calcuttu, 1500. Alvares Cabral doplovio je do Brazila, a deset godina kasnije portugalska flota ulazi u indijsku Gou. Godine 1517. Portugalci već trguju s Kinom, od 1542. i s Japanom. Oko 1520. Albrecht Dürer zapisuje da mu je u Antwerpenu jedan Portugalac dao tri porculanska komada, Filip II. u Portugalu posjeduje 3000 komada porculana Ming, a potkraj 16. st. u Lisabonu je otvoreno 10 prodavaonica specijaliziranih za kineski porculan. Porculan se nije mogao nabaviti ako niste pripadali srednjem bogatom trgovačkom ili višem sloju, nije se upotrebljavao za jelo i bio je uglavnom ukrasni te se isticao u ormarićima ili na kaminima, govori Bockovac Drožđek.

Moda i ukus su se stalno mijenjali, pa tako i oblik, stil i cijena porculana, a što se tiče njegove proizvodnje u Europi, tajnu formulu prvi su otkrili Nijemci. Početkom 18. st., 1708. Böttger i Von Tschirnhaus konačno su uspjeli proizvesti prvi predmet od tvrdog porculana. Na to ih je naveo August Jaki koji je bio lud za porculanom i posjedovao 35.000 porculanskih predmeta. Godine 1710. osnovali su prvu manufakturu porculana u Meissenu. Formula proizvodnje držana je tajnom sve do 1718., kada je jedan od radnika manufakture pobjegao i odao je bečkom dvoru. Iste godine osniva se Bečka manufaktura, a pokretač cijelog procesa bio je Claudius Innocentius du Paquier te upravo porculan nastao u njegovu razdoblju manufakture spada u njezine danas najvrednije predmete, a neki su izloženi i u Mimari. Možda je najznačajnija izložena porculanska bista Marije Terezije iz 1741., prvi put pokazana u Zagrebu.
– Bistu sam kupio na maloj aukciji u Doroteumu, bila je procijenjena na 5 do 7 tisuća eura, no atribucija nije bila Bečke manufakture.

Imao sam peh da se na aukciji našao još netko tko je u tom predmetu vidio ono što sam vidio i ja, i njezina cijena raste puno više od procjene. Međutim, nakon kupnje bila mi je misterij, a s obzirom na to da se smatram modernim kolekcionarom, konzultirao sam struku i MUO u Beču te vodeće svjetske specijaliste za porculan i svi oni bili su na tragu moje sumnje – da se radi o Du Paquieru. Na koncu pronalazimo pismo toskanskog ambasadora koji piše toskanskom dvoru da je Marija Terezija od svoje manufakture u Beču dobila bistu koja joj se jako svidjela i to je bio prvi element koji je potvrdio da je u pitanju kraljevska stvar. No ni to nije bilo dovoljno pa bistu šaljemo na akademiju u Beč gdje su na njoj izvršene sve moderne tehnike provjere da bismo došli do potvrde da je u pitanju masa Du Paquier. Bista je bila izložena i u Palazzo Pitti u Firenci u povodu tristogodišnjice manufakture i tada je osigurana na pola milijuna eura što dovoljno govori o njezinoj vrijednosti – govori kolekcionar Veljko Marton vodeći nas kroz postav dijela svoje zbirke. Naime, izloženo je oko 150 predmeta, što nije ni deset posto Martonove kolekcije bečkog porculana.

– I sam postav izložbe zbog važnosti počinje s Du Paquier periodom rane proizvodnje oko 1725. Procjenjuje se da u svijetu ima još oko 2500 komada Du Paquiera što ga čini iznimno rijetkim pa danas i ako imate jako puno novca, nije ga jednostavno pronaći. Volim naglasiti da je kod mene kao kolekcionara stvar počela s 19. st. jer prve predmete nalazim u Zagrebu i vezani su uz razdoblje bidermajera. Malo po malo krećem unatrag i moja kolekcionarska opsjednutost porculanom postaje koncentrirana na neoklasicizam. Razlog je tome što sam tada živio u Beču i imao prilike u antikvarnicama i na buvljacima pronalaziti te predmete – govori Marton.

Izložena je i ženska noćna posuda iz 1750. Naime, u 18. st. nije bilo toaleta, pa ako vas je zov prirode uhvatio u crkvi ili u kazalištu, niste imali kamo već su se čak i pred drugim ljudima koristile te posude. Bile su statusni simbol i zato luksuzno oslikane s puno zlatnih detalja. Pokazan je i servis prinčeva od Lihtenštajna naručen za svečane večere, rijetke čokolatijere i posudica za ružinu vodicu kojom su žene prstićem prale oči i to je bila sva njihova jutarnja higijena. Znamo da je u 18. st. pranje bilo upitna kategorija.

– Kad imate predmet koji možete povezati s dvije povijesne ličnosti kao što su Marija Terezija i Marija Antoaneta, on za kolekcionare ima nevjerojatnu važnost. Tako sam imao sreće nedavno nabaviti posudu za juhu koja ih veže. Još nemamo pismenih dokaza, ali u arhivima smo pronašli zapis da Marija Terezija oko 1774. šalje servis iz Beča u Pariz i vjerojatno se radi o ovoj posudi koja ima i inicijale Marije Antoanete – govori Marton.

Prije dvije godine, newyorški biznismen Richard Baron Cohen, za kojeg se smatralo da ima najveću kolekciju klasicističkog porculana, preusmjerio je svoj fokus na slike, a porculan je završio na aukcijama u Berlinu. Marton je otkupio dio i te kolekcije i ona je također izložena.

– Cohen i ja imali smo sličan put, 90-ih je svijet porculana bio vezan uz nas dvojicu. On je imao neograničene mogućnosti kupnje i često bi nešto što je koštalo deset ili 15 tisuća nečega, platio 150 ili 200 tisuća a da nije ni trepnuo. Moja je sreća bila da je baš za vrijeme aukcija njegove kolekcije prije dvije godine cijena porculana generalno pala pa sam za relativno pristojan novac otkupio dio te kolekcije. Uglavnom, što se tiče bečkog porculana, ovo je najznačajnija privatna kolekcija bez konkurencije i po broju komada druga je u svijetu. Jedino MAK ima jaču – strasno zaključuje Marton, profesionalac koji se kolekcionarstvom bavi 50 godina i o cijenama ne govori.

Opće slike radi, pronalazimo internetske podatke da je spomenuti Richard Baron Cohen vazu iz 1838. na aukciji u Lempertzu 2018. prodao za 275.000 eura, a porculanski set za čaj za 60.000 eura. Dio te čuvene Cohenove kolekcije te je godine prodan za 2,46 milijuna eura.