Hrvatska premijera dokumentarnog filma Nebojše Slijepčevića “Srbenka”, koji je već dobio pet nagrada među kojima i Doc Alliance Award u Cannesu za dokumentarac godine, sutra je na Motovun Film Festivalu. To nam je povod za kraći razgovor.
Je li “Srbenka” film o Oliveru Frljiću, Aleksandri Zec ili strahu manjine od većinskog naroda?
Za mene je to film o tome kako na generaciju koja je rođena daleko iza rata utječu sve ove polarizacije hrvatskog društva, sva ta količina agresivnog govora i govora mržnje koji u javnosti postoje i danas. Glavna je junakinja filma djevojčica koja je rođena 2001., dakle dobrih deset godina nakon što se raspala Jugoslavija i počeo Domovinski rat i šest godina nakon što je rat završio. Inicijalni impuls za film bio mi je kada mi je rekla da točno zna dan, praktički i sat kad je doznala da nije Hrvatica. To je bilo kada je imala sedam godina, a do tada je bila uvjerena da je Hrvatica. Onda je iz razgovora svojih roditelja slučajno doznala da je Srpkinja. Rekla mi je da je to za nju bio šok, da je danima plakala i pokušavala dokazati sebi i drugima da to nije istina. U trenutku kad sam snimao film ona je imala 12 godina i još se mučila s tom činjenicom. Imala je stalan strah od zlostavljanja kolega iz škole, imala je malo srama i malo prkosa.
Kako ste došli do nje?
Ona je jedna od glumica u predstavi “Aleksandra Zec” Olivera Frljića. Ja sam kamerom dolazio na probe te predstave, ali nisam radio film, nego “research” za neki film koji bi se bavio tom temom. To je bila moja videodokumentacija. Ali kada sam upoznao Ninu, shvatio sam da sam već u filmu.
U filmu ima dosta Olivera Frljića. Kako je on reagirao na film?
Oliver je bio vrlo otvoren u trenutku kad sam pristupio s molbom da budem na probama. Rekao je da radi predstavu s javnim financijama i da javnost ima pravo vidjeti kako se taj novac troši. Kada sam shvatio da radim film, ponovno sam tražio dozvolu i pristao je. Kada je film bio gotov, vidio ga je i kolegijalno i ljudski čestitao. Iako mislim da se dosta razgolitio u tom filmu sigurno nesvjestan da će to završiti na filmu.
Koliko je film ipak hommage Aleksandri Zec, ali i drugoj djeci koja su stradala u ratu?
To je nerazdvojni dio filma, ali u prvom redu tema predstave koja je također dio filma. Mene kao autora prošlost zanima samo utoliko ukoliko se referira na sadašnjost. Ne vjerujem da ću raditi povijesne događaje o prošlim događajima. Uz sve poštovanje prema svim žrtvama, mene ponajprije zanima kako to sve utječe na današnje ljude i pogotovo na djecu.
Ali tema filma nije samo odnos Srba i Hrvata, nego se u osjetljivim razgovorima s djecom otvara i tema odnosa s Romima?
Isto doživljavam da to nije samo film o odnosu prema djeci Srbima, nego o odnosu prema svima koji su drukčiji. Svatko ima nekog drugog. To je razlog zašto se filmu događa znatan međunarodni uspjeh. Ta je publika shvatila ono što će hrvatskoj publici možda promaći, a to je da svatko ima nekog drugog. To mogu biti Hrvati i Srbi, Hrvati i Romi, ali i sve druge manjine, ne samo seksualne, nego i političke manjine. U našem društvu postoji tendencija da ih se pokušava diskriminirati, omalovažiti pa čak im i zapriječiti slobodu izražavanja.
Film je već dobio nagrade?
Nekim čudom film je jednim emitiranjem dobio već pet nagrada. Tri nagrade od tih pet dodijeljene su za projekt u nastanku lani u Sarajevu. Onda smo dobili nagradu u Nyonu i nagradu koju dodjeljuje sedam festivala zajedno u Cannesu.
Film ima hrvatsku premijeru u Motovunu. Gdje će se moći vidjeti drugdje u Hrvatskoj?
Film sredinom rujna ima riječku premijeru jer je tamo sniman, a onda ide u nezavisnu kinomrežu širom Hrvatske. U Zagrebu je to sigurno kino Europa.
Hoće li biti prikazan i na Hrvatskoj televiziji?
Kad je HRT u pitanju, to mi se čini nemoguće. Mislim da je nemoguća misija da HRT u ovom trenutku prikaže film u kojem bitnu ulogu ima Oliver Frljić. Mi ćemo film ponuditi HRT-u pa bih volio da me iznenade. Ali sudeći po načinu kako se posljednjih mjeseci i godina tamo vodi uređivačka politika i koliko je kvalitetnih dokumentarnih nezavisnih filmova odbijeno za prikazivanje, čini mi se da oni uopće nisu nakloni kreativnom dokumentarizmu. Još ako postoji nešto što je nekome politički odbojno, to nam zatvara vrata. Volio bih da sam u krivu.
No neki ljudi koji ne vole Frljića možda bi bili iznenađeni vašim filmom jer on nije crno-bijeli, baš kao ni Frljićeva “Aleksandra Zec” u kojoj je redatelj pokušavao polemizirati s kritičarima?
Hrvatska realnost vrlo je kompleksna. Ja imam svoje političke stavove koje ne skrivam, ali moj je stav da ću saslušati svakoga. Zanima me kompleksnost, a ne pojednostavljivanje. To sam se trudio postići i ovim filmom. Pitali su me bojim li se reakcija na ovaj film. Ali reakcije će doći od onih koji film neće ni vidjeti. To se već i zbiva. Film su već prozvali na ultradesnim portalima ljudi koji ga nisu mogli vidjeti pa onda ni ne znaju o čemu je.
Ali njihovi su argumenti izrečeni u filmu. Što umjetnost može više od toga?
Vjerujem u pametne gledatelje kojima ne treba servirati mišljenje. Mislim da je Frljić autor koji otvara diskusije, iako ga neprijatelji pokušavaju prikazati kao crnog đavola. Ja ga smatram sjajnim umjetnikom koji osobno na sebe privlači mržnju, ali to je umjetnički čin i njegova svjesna žrtva kojom tjera ljude da razmišljaju o nekim stvarima. A to je našem društvu jako potrebno. On se žrtvuje za pluralizam u društvu i zato je dragocjen za našu kulturu.
Hrpa mržnje koja izvire iz ljudi kao Frljić ovaj ovdje navedeni lik su razlog podjela u društvu. To su ljudi koji šire mržnju, laži, a financirani su našim novcem te potpomognuti marksističkim izdajničkim medijima financiranim iz vana. Naravno, svemu dođe kraj, a doći će i njima kako ovdje kod nas tako i na čitavom zapadu kojeg su uništili kako financijski tako i moralno. No, kada paraziti u bilo kojem domadaru ostanu bez izvora hrane oni polako nestaju. Ne možete vi mrziti Hrvatsku i sve ono što je moralno koliko je mi možemo voljeti !!