Likove u svojim filmovima ne ubija, ali stavlja ih u situacije u kojima je na kušnji njihov moral. U crticama to je rad švedskog redatelja Rubena Östlunda koji stiže u Hrvatsku, točnije u Motovun gdje će primiti i nagradu Motovun Film Festivala Maverick.
To je godinu dana nakon što je u Cannesu osvojio Zlatnu palmu za film “Kvadrat”, kojim se u utorak festival i otvara, pomeo njime sve Europske filmske nagrade i bio nominiran za Oscar. “Kvadrat”, njegov četvrti dugometražni film, temelji se na umjetničkoj instalaciji istog imena, postavljenoj 2015. u Värnamu u Švedskoj. Riječ je doslovce o četverokutu na trgu unutar kojeg svi imaju jednaka prava, i zamišljen je kao mjesto na kojem tražimo i dobivamo pomoć, a oko instalacije Östlund je izgradio i igrani film. Primitak nagrade nije jedina misija njegova prvog dolaska u Hrvatsku. O čemu je još riječ, najintrigantniji europski redatelj današnjice otkrio nam je u ekskluzivnom razgovoru.
Odakle ideja za film „Kvadrat?
Moj prvi film „Igra“ iz 2011. nastao je na temelju istinitog slučaja dječje bande u Göteborgu, gradu u kojem živim, koja je sustavno zlostavljala i pljačkala vršnjake u trgovačkom centru. Kad sam čitao sudske spise o slučaju i intervjuirao policajce, očevice, trgovce pa i žrtve slučaja, ispostavilo se da je oko te djece bilo puno odraslih ljudi svjesnih što se događa. Ipak, nitko nije spriječio pljačku koja se događala danju, na dva metra od njih. Zaintrigirala me ta podložnost grupnom nasilju kao i problem preuzimanja odgovornosti te činjenica kako u javnim prostorima naginjemo ulozi pasivnih promatrača. Pomislio sam kako bi bilo dobro izgraditi simbolično mjesto koje bi nas podsjetilo koje su naše uloge kao ljudskih bića i tako je nastao “Kvadrat”. Dakle, “Kvadrat” kao umjetnička instalacija nastao je prvi. Postavili smo ga u Värnamu i bio je ondje oko tri godine. U biti je film rađen kao reklama za sam “Kvadrat”.
To je film o društvu i tome kako gledamo na humanističke vrijednosti. Koliko je teško napisati i snimiti film takve tematike?
Jako teško jer je tema opširna, postoji od postanka civilizacije. Dugo mi je trebalo da shvatim kako da strukturiram film, ali kad sam došao na ideju da u radnju uključim agenciju za odnose s javnošću, problem je bio riješen. PR-ovci su dobili zadatak da osmisle promociju humanističkih ideja i PR-ovskim intervencijama napravili su upravo suprotno od zadanog, ali uspjeli su. Napravili su nešto potpuno cinično, ali privukli su ljudsku pažnju.
Čujem da ste jednu scenu filma snimali i po 70 dana. Istina?
Istina. Mislim da mi je dosadašnji rekord u ponavljanju jedne scene 152 puta u filmu “Igra”. Nadam se da se to neće ponoviti, ne ponosim se time. Tim više jer je tu scenu snimao 12-godišnji dječak.
Glavni lik filma je Christian. Kustos je galerije, oličenje liberalnog politički korektnog intelektualca, ali prvom se prilikom pretvara u seksista i rasista. Kako ste našli idealnog glumca za tako kompleksan lik?
Poslije audicija u Oslu, Copenhagenu, Stockholmu i Helsinkiju koje su užasno dugo trajale, danski glumac Claes Bang pomeo je konkurenciju. I privatno je vrlo emocionalna osoba kojoj se na licu čita kada se bori s nekom dilemom, a to volim. Volim kada se jaka unutrašnjost ocrtava na van. Volim biti i snažno involviran u proces audicije. Pred glumce postavljam zadatke. Iz toga puno učim, a nerijetko na audicijama dobijem i ideju kako možda još unaprijediti scenarij.
Što biste voljeli da publika nauči gledajući “Kvadrat”?
Nadam se da će podići razinu odgovornosti na osobnom nivou, ali i prema društvu. Stvarni “Kvadrat” kao instalacija do sada je bio postavljen u četiri grada u Švedskoj i unutar njega su se događale dirljive stvari. Nadam se da će nakon gledanja filma mnogi gradovi poželjeti imati svoj “Kvadrat”.
“Kvadrat” će biti postavljen i u Motovunu. Što očekujete od Hrvata?
Pa u Švedskoj je recimo nakon jedne pucnjave u školi u “Kvadratu” održan protest protiv nasilja, grupa hendikepiranih osoba koja je izgubila potporu zajednice ukazala je tamo na taj problem. Netko je u “Kvadrat” položio cvijet s porukom: Hvala onome tko je pomogao mojem sinu... “Kvadrat” je postao mjesto na kojem ljudi manifestiraju humanost. Nadam se da će i Hrvati na sličan način prihvatiti tu ideju.
Jeste li bili u Hrvatskoj?
Ne i jako sam znatiželjan. Zanimaju me obala i otoci. Moj sljedeći film dijelom se odvija na pustom otoku pa tražim idealnu plažu za snimanje. Prokrstarit ću obalom i pregledati lokacije pa ću možda u Hrvatskoj snimati novi film.
Govorite o filmu „Triangle of Sadness“?
Točno. U njemu ću se baviti svijetom industrije mode i ljepote. Moja supruga je modna fotografkinja i ispričala mi je stotine zabavnih priča iz tog miljea. Fasciniralo me kako ljepota može biti faktor društvenog ugleda čak i ako niste obrazovani, nemate novca ni talenta. Ako si rođen lijep, to možeš iskoristiti kao sredstvo uspinjanja na društvenoj ljestvici. U filmu ću zato ljepotu tretirati kao ekonomsku vrijednost. Počet će luksuznim krstarenjem modne elite i milijardera, a završiti na pustom otoku koji će radikalno izmijeniti hijerarhiju odnosa. Čistačica s broda koji je potonuo jedina na otoku zna loviti ribu pa postaje vodeća figura matrijarhata u kojem ljepota postaje nevažna roba.
Znate li da Motovun ima svega 983 stanovnika?
Čuo sam. I ja sam s malog švedskog otoka koji ima oko 1000 stanovnika, tako da znam ponešto o zajednicama u kojima se svi poznaju. I veselim se.
Bili ste nominirani za Oscar. Je li ta nagrada zbog skandala koji je prate izgubila na snazi?
Nije. Takvim nagradama filmovi dobivaju neviđenu pažnju, što je posebno značajno ako radite filmove poput mojih koji su pomalo art. Usuđujem se reći da je u Švedskoj ljepše dobiti Oscar nego Nobelovu nagradu jer ljudi su opsjednuti poznatima, crvenim tepihom i Hollywoodom.
Iz našeg kuta gledanja Švedska je idealna demokracija sa stabilnom ekonomijom i sretnim ljudima. U čemu je tajna?
Obrazovanje je tajna bilo kojeg napretka.
Filmaš ste postali u tridesetima. Vaša ranija karijera vezana je uz skijanje.
Moja majka je iz sjeverne Švedske gdje je jako razvijeno skijanje. S vremenom sam počeo snimati i skijaške filmove. U dvadesetima sam bio opsjednut time. Znali smo zimi po sto dana snimati materijale od kojih bi nastao film od trideset minuta. Ali ski resorti su mi s vremenom postali dosadni, čuo sam za sveučilište u Göteborgu prijavio se u školu filma i krenulo je. No kamera je oduvijek uz mene, promijenio sam samo perspektivu.
