Funk čarobnjak koji je odbio odrasti

Priča o Dini Dvorniku, čiji je prerani odlazak, u noći sa subote na nedjelju, javnost ostavio u šoku, zapravo je priča o krajnje unikatnoj osobnosti koja se kreativnim neredom uživala opirati ne samo (malo)građanskim regulama, već i ustaljenim glazbenim konvencijama koje poput glomaznog sidra opterećuju domaću pop scenu.

Nema sumnje da će Dvornik ostati zapamćen kao jedan od onih autentičnih „otkačenjaka“ u najšarmantnijem  smislu pojma, kao razbarušeni multitalent s vlastitim ritmom, a nažalost, i privatnim „bluesom“. Dino je na svojoj strani imao sve, a na suprotnoj - samo jednog jedinog, autodestruktivnog sebe.

Promotivni intervjui uoči povratka posustaloj karijeri -obilježenog gotovo dovršenim albumom „Pandorina kutija“ - odaju čovjeka koji se nakon šest godina diskografske apstinencije traži i uspješno „prilagođava novoj situaciji na sceni“, uz znakovito priznanje da rad na albumu baš i nije bio piece of cake; snimanje je trajalo pune dvije godine.



No po osnovnoj vokaciji Dino pripada kategoriji beskompromisnih inovatora, i da nije snimio ništa osim prva dva po mnogočemu revolucionarna solo albuma na kojima je de facto izmislio domaći funk - to bi bilo više no dovoljno za povijest...  
  
A u javni ring stupio je najlogičnijim putem, glumeći (kao obećavajući sin Borisa velikog) u Smojinom „Našemu malom mistu“ i još nekim domaćim serijama. Kada je početkom osamdesetih shvatio da mu je srce ipak bliže glazbi negoli glumi, s bratom Deanom oformio je Kineski zid - sastav nazvan po osobito velikoj splitskoj zgradi u kojoj je tada stanovao.

Njihov jedini, istoimeni album iz 1983. nije bio posebno uspješan, ali je bio bitan jer se uopće dogodio: klica funka njime je zauvijek usađena u tlo domaćeg popa. Njime je stvoren temelj za samostalnu karijeru službeno začetu nastupom na Zagreb-festu 1988. s pjesmom „Tebi pripadam“.

Prije negoli je uspjela shvatiti što joj se dogodilo, domaća scena prodrmana je i Dinovim prvijencem. Snimljen u slavnom Tetrapak studiju, LP „Dino Dvornik“ je na primjereno bučan način otvorio posve nova vrata unutar hrvatske diskografije. Energične „budnice“ poput „Zašto praviš slona od mene“ (s tada još slabo poznatim Gibonnijem u ulozi tekstopisca) i „Ti si mi u mislima“, imale su eksplozivan učinak u disko klubovima i pretvorile se u nacionalne hitove, razotkrivši Dvornikov najjači adut: ekspertno snalaženje u plesnoj state-of-the-art produkciji. 



Multiinstrumentalističke i aranžmanske sposobnosti efektno je iskoristio na notornom maksi-singlu „Jače manijače“ (s važnim suradničkim potpisom Ramba Amadeusa) objavljenom 1990., kao i na pripadajućem drugom albumu „Kreativni nered“ kojim je proširio fanovsku bazu i produbio ugled kod dance-eksperata.

Na treće su izdanje fanovi morali pričekati više od dvije godine. Kada je 1993. napokon objavljen, album „Priroda i društvo“ predstavio je donekle novog i osvježenog igrača, spremnog uskočiti u globalnu house arenu. Popis gostiju uključivao je Lukyja, Josipu Lisac koja je „rušila mostove od sna“, te zagrebačkog „prijatelja po ludosti“ Davora Gopca čija je asistencija ostala zabilježena u temi „Ying & Yang“.

U društvu Banetovih Songkillersa potom je snimio uzbudljiv koncertni album „Live In Munchen“, ali svojevrsni vrhunac karijere uslijedio je sredinom devedesetih, kada je, kako sam kaže, snimio hit „za stare“ („Ništa kontra Splita“) i - mnogo važnije - maksi singl „za mlade“, ultrapopularnu „Afriku“ za koju je '96. zasluženo pokupio Porina u kategoriji Hit godine.

Pulsirajuća afrička hipnotika našla se na albumu primjereno naslovljenom „Enfant Terrible“ na kojemu je dodatno proširio stilske okvire i dokazao se kao agilan i rijetko nepredvidiv autor. Nažalost, nakon kompilacijskog izdanja „Vidi ove pisme: The Best Of Dino Dvornik“, s presjekom karijere od 1988-98., Dvornik se više nije bio kadar vinuti u prijašnje visine.



Teško je dokučiti u kojoj su mjeri toj činjenici kumovale zabranjene supstance kao sastavni dio Dvornikova života, no konac milenija dočekao je albumom „Big Mamma“, izdanjem koje - baš kao i „Svicky“ iz 2002. - nije bilo dostojno njegove reputacije. Postavši redovni gost žutih naslovnica, Dvornik je prihvatio ulogu šarmirajućeg, ali iscrpljenog odraslog djeteta pred čijim osobnim problemima nitko nije mogao žmiriti.

Dobio je adekvatnu ulogu u nagrađenom Ostojićevom filmu „Ta divna splitska noć“, a većina stvari - uključujući notorni reality-serijal „Dvornikovi“ - kojima se u recentnije vrijeme bavio imaju, uz izuzetak relaksirajućih DJ-ing aktivnosti, premalo veze s glazbom.

Upravo se glazbi kao vjerojatno najsnažnijem kreativnom poticaju vratio proteklih mjeseci, što nas opet dovodi do albuma „Pandorina kutija“. Njegovo se porinuće očekivalo koncem listopada, a pilot-singl - tvrdokuhani gitaristički funk „Hipnotiziran“ - barem je donekle naznačio povratak u formu koja se od njega i očekuje.

Tužan posao finaliziranja projekta sada pada na leđa suradničke ekipe i posade Dancing Beara. Nema više zanesenog funk čarobnjaka koji je živio na rubu, uz maksimalan rizik i u tempu usporedivim samo s frenetičnošću njegovih ključnih radova. Uz svu želju za životom, Dino jednostavno nije izdržao; napustio je osupnutu hrvatsku pozornicu ostavivši za sobom ogromnu rupu koju će biti teško ikada zakrpati.