Gospodine Sting, maknite se u stranu sa svojim simfoničarima, stigao je George Michael sa svojima. Kratak je i jasan komentar Michaelova koncerta u punoj zagrebačkoj Areni koji je unatoč stilskim sličnostima bio sušta suprotnost kičastom Stingovu nastupu.
Čak je i njegovu rođenu "Roxanne“ izveo u daleko boljoj verziji, pomalo swingersko-melankoličnoj, iako bi bilo pristojno da simfonijski orkestri neko vrijeme zaobilaze pjesmu koja zapravo jedino kako valja funkcionira u originalnoj punk-reggae maniri.
Dulje od desetljeća George Michael nije imao puno sreće, najviše se govorilo o njegovim incidentima: fijasku u losangeleskom toaletu, spavanju u automobilu punom droge, automobilskom udesu pod utjecajem istih. Kada se svemu pripišu Michaelove izjave da još nije svršio s demonima (sve su aluzije namjerne), njegov izbor da na posljednju turneju krene sa simfoničarima naglašava sveopću krhkost koja ga okružuje.
Ali George Michael ne iskorištava situaciju za ljigavu paradu nego krčmi najbolje tradicije big-bandovske glazbe (uz simfoničare, orkestar sadrži brassove, ali i gitare s bubnjem). Fino, tankoćutno, sa stilom i izvrsnim sastavom, a povrh svega glasom koji zvuči kao da je pušten s najbolje produciranih albuma.
Nastup je bio podijeljen u dva dijela, sa 20-minutnom stankom između, a više od polovine repertoara bile su obrade: posebno dirljive "Love Is A Losing Game“, posvećena nedavno preminuloj Amy Winehouse, "True Faith“ New Ordera, "Going To A Town“ Rufusa Wainwrighta… Možda malo previše obrada, ali to je pjevač koji pjeva bolje od mnogih originala, jedini koji je nakon "Somebody To Love“ mogao uskočiti u adidasice Freddyja Mercuryja, a da Queen nastupe gotovo neokrznuti pa je vrijedilo čuti i sve ostale.
Vlastite je hitove ("Freedom“, "Amazing“ i druge) ostavio za dva bisa i zaslužio ovacije kakve za finoću i suptilnost nije dobio nitko još od Leonarda Cohena. Možda netko žali što ga radije nismo dobili u pop-varijanti, ali to je naša sudba.
Kakve smo sreće, kod nas će se i Red Hot Chilli Peppers pojaviti prvi put kad krenu na simfonijsku turneju. Ali, kao što reče sinoć jedna obožavateljica, Georgea Michaela valjalo bi slušati i uz tamburice, Škoru, Coloniju i Rozgu, i opet bi valjao. Ima nešto u tome.
Georgea Michaela valjalo bi slušati i uz tamburice, Škoru, „Coloniju“ i Rozgu, i opet bi valjao. Ima nešto u tome. */*/*/**//*/*///*/*/*// Ja bi ga volio cuti s Thompsonom i Eltonom.