Što vam je u stripu važnije: priča ili crtež? – to je jedan od vječnih kamena spoticanja oko kojega su se polomila mnoga koplja među stripofilima. Generalno gledajući, argumenti se svode na „strip je vizualna umjetnost, ako vam je priča najbitnija, čitajte knjige“ i „ako vam je crtež najbitniji, čitajte slikovnice i posjećujte izložbe u galerijama“. Kao i obično, ja sam i ovaj put u manjini. Uvijek ću mnogo lakše podnijeti nešto lošiji crtež ako mi je priča zanimljiva, dok s druge strane, nekom stripu koji je loše napisan u mom slučaju teško može pomoći i najbolji crtež na svijetu. Osim…
Jean-Pierre Gibrat rodio se 1954. u Parizu i stripom se bavi od sredine sedamdesetih. Uglavnom je surađivao s raznim francuskim revijama crtajući stripove prema tuđim scenarijima, kao i većina kolega, da bi tek krajem devedesetih slavna francuska izdavačka kuća Dargaud objavila njegov prvi autorski strip „Odgoda“ u kojem potpisuje i scenarij i crtež. „Odgoda“ je smještena u francusku provinciju za vrijeme Drugog svjetskog rata i prati sudbinu mladića koji je lažirao vlastiti pogreb i krije se čekajući okončanje ratnog sukoba. Nakon što je s „Odgodom“ doživio veliki uspjeh, odjednom su mu se otvorila sva vrata, pa 2005. slijedi „Potkazivač“, vrlo uspješan nastavak „Odgode“ te, konačno, 2008. za izdavačku kuću Futuropolis stvara “Mattéa”.
Jug Francuske, predvečerje Prvog svjetskog rata. Bezumni se pokolj ne najavljuje iskreno: ljudi slave pobjedu već u trenutku proglašenja opće mobilizacije. Dobro, ne baš svi, neki su pomalo skeptični poput Mattéa i njegove majke, španjolskih imigranata koji su se u Francuskoj nastanili zbog anarhističkih ideala pokojne glave obitelji. Naš junak kreće očevim stopama i odlazi u Rusiju sudjelovati u Oktobarskoj revoluciji, pun nade u novi, pravedniji svijet. Samo što mu ni boljševici nisu baš najbolje sjeli, pa se radije vraća kući gdje ga čeka teška robija zbog dezerterstva. Odslužuje pola zatvorske kazne i izlazi taman na vrijeme da se uključi u Španjolski građanski rat, noseći na poklon španjolskim republikancima ukradeno desničarsko oružje…
Sad, da ne griješim dušu, reći da je “Mattéov” scenarij loš stvarno bi bilo pretjerivanje, više je riječ o tome da mi se ne sviđa pretjerano Gibratov stil pisanja, te duge, kitnjaste, eliptične rečenice. Ali zato crtež…
Gibrat je majstor svog zanata, jedan od posljednjih izdanaka stare škole koja je ostala vjerna kistu i papiru, ne popuštajući pred digitalnim kolorom i upravo je to ono što ga ističe iz mora drugih vrsnih crtača kojih u Francuskoj ima u izobilju. Njegov lepršav crtež bogat detaljima sam je po sebi već izvrstan (ako mu oprostimo ponešto manirizma), ali kad preko njega pređe svojim akvarelom, e to onda postaje rapsodija. Pridodajte još filmsku kameru i režiju koja riječi čini praktički suvišnima i odjednom sve sjeda na svoje mjesto. Čak i činjenica da za cijenu jedne njegove originalne table u Zagrebu možete kupiti stan. Gibratu je trebalo dvanaest godina da napiše i nacrta ovih pet epizoda. Zadnja, šesta, stiže dogodine. Ne znam za vas, ali ja jedva čekam.
Umjetnost crtanja i dobrog crteža sve je rjeđa... kad studenti završe akademije likovnih umjetnosti nisu u stanju ovako crtati.