Prodaja ulaznica za koncerte, pa ni prodaja albuma ili slušanost pjesama po streaming servisima, nikada nije odraz njihove vrijednosti. Navike široke publike i medijskih zaluđenosti čudne su i koji put nedostaje tek neki mali "fitilj" da se zapali puno šira vatra prepoznavanja masovne publike, nakon čega govorimo o "fenomenu". Ovog puta dogodilo se to s Aleksandrom Prijović i njezinih pet koncerata u Areni Zagreb, koji su postali svakodnevna mantra poput one o sedam koncerata Azre u Kulušiću krajem 1981.
Ali, koliko god vam se činilo da te dvije pojave nemaju ništa zajedničko, mehanizam dolaska do masovne publike prilično je sličan, bez obzira na to što je riječ o sasvim različitoj glazbi, vremenu i, zapravo, različitome – svemu. Ukratko, radi se o masovnom uspjehu proizašlom kontra dotadašnjih uvriježenih mehanizama, ali bez obzira na to radi li se o rock-glazbi ili narodnjacima, to ime koje postaje "znakom vremena" ujedno nije i dokaz da se stvari mijenjaju ni dubinski ni ikako, osim na pokaznoj, površinskoj razini.
Da je tako, govori činjenica da je nakon najvećih uspjeha novog vala i spomenute rezidencije Azre, koja je tada doživljavana kao "pobjeda", taj isti novi val nestao već dvije godine kasnije, a na scenu stupila upravo poplava novokomponiranih narodnjaka koji su bili glavno estradno gorivo za punjenje sportskih dvorana osamdesetih, u prvoj navali Lepe Brene, Miroslava Ilića i drugih čije su se ploče (tj. kasete, jer radilo se o jeftinijem, a demokratičnijem formatu za slušanje u automobilima) prodavale u nekoliko stotina tisuća primjeraka.
Danas je te naklade smijenio streaming i YouTube, još demokratičniji oblik jeftine zabave od nekoliko eura mjesečno, pa govorimo o milijunima pregleda pjesama Aleksandre Prijović na YouTubeu. No, s druge strane, toliko smo puta prolazili kroz fenomenološke osvrte na "narodnjake", još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, da se čini istinitom ona stara izreka da se "povijest svaki put ponavlja sve gore". Jer pritom ništa nismo naučili. A mogli smo naučiti da ovakvi uspjesi prije svega predstavljaju uspjeh određenog "imena i prezimena", a ne znače pritom da će svi usporedivi odjednom postati megapopularni i da će napuniti sedam večeri zaredom Tvornicu kulture ili šest Arenu Zagreb.
Da je tako, učinili bi to svi, ali čak je i Dini Merlinu trebalo 35 godina estradnog postojanja da napuni četiri Arene Zagreb. Aleksandri Prijović to je uspjelo puno brže, ali zbog toga nije ni bolja ni lošija nego što je bila nekoliko tjedana prije. Kao što ni Goran Bare i Majke nisu ni bolji ni lošiji nego što su bili prije nego što je zbog tehničkih problema njihov koncert iz dvorane Cibone premješten u Arenu Zagreb.
I bit će to proglašavano "koncertom karijere", što je zapravo nepravedno za grupu koja je održala previše odličnih nastupa da bi joj baš ovaj bio najvažniji, iako jest najveći. Barem fizički, ali ne mora nužno biti bolji od nekog nastupa u klubu Sax. Prije ovoga, najveći je bio koncert Majki iz Doma sportova lani, koji možete pogledati i na Blu-Ray disku, a jedino što je pritom važno jest da se u jasnom nizu publika povećala u godinu dana i da su Majke stigle do Arene Zagreb, u koju nije ušlo previše rock-izvođača. Čak je i nedavni nastup Urbana i četvorke tamo bio u društvu filharmonije, dakle, ne baš u uobičajenom izdanju kakvo godišnje prakticira na redovitim nastupima u Tvornici.
Čak je i Let 3 zadnje uspjehe postigao na krilima sveopće prisutnosti oko Eurosonga, ali je, mora se priznati, sve naširoko viđene medijske akcije vezane za pjesmu "Mama ŠČ!" odradio u maniri starog punkerskog kolektiva kojemu je provokacija važnija od naklonosti nove masovne publike. Čak je i veliki koncert Leta 3 na Šalati, još jedan dokaz da se više tisuća ljudi može okupiti na rock-koncertu, bio odrađen kao još ambicioznija predstava Leta 3 za one koji razumiju o čemu se tu zapravo radi i grupu prate otprije.
Sjetimo se i nastupa Hladnog piva u Areni Zagreb 2011., tri godine nakon do tada najprodavanijeg domaćeg koncerta na Jarunu 2008,. gdje ih je više od dvadeset tisuća ljudi s kupljenim ulaznicama gledalo na proslavi 20. godišnjice benda. No i tada su Kekin i Pivo trezveno razmišljali da takva situacija neće trajati vječno, jer rock-glazba kod nas je varljiva pojava, pa smo nakon lanjske rasprodane oproštajne turneje i dva rasprodana Doma sportova Hladnog piva stigli do razlaza benda. Nakon kojega Mile Kekin radi samostalno, a drugi dio Hladnog piva, pod imenom Savršeni marginalci, najavljuje svirke s materijalima s prva tri albuma grupe, od kojih će prva provjera biti u Tvornici kulture 22. prosinca.
Sve to navodim samo zato da bi se vidjelo kako određeni žanr neće postati popularniji jer će Bare i Majke svirati u Areni Zagreb niti će narodnjaci postati popularniji nego što jesu zbog uspjeha Aleksandre Prijović. Tu se prije svega radi o imenima koja su vlastitim radom stigla do uspjeha, a puno važnije za opipavanje pula nacije bit će vam svadbe, zabave i male provincijske fešte u središtu Zagreba ili automobili iz kojih trešte narodnjaci, kao i klubovi u kojima se svira rock, ali s daleko manje medijskog odjeka nego kad se pune Arene. Drugim riječima, ovi koji rade dobro, rade to bez obzira na to gdje sviraju, samo je medijima i "višku" publike zanimljivije kad to rade pred još više ljudi.
Bareta za predsjednika 💪