Ako postoje supergrupe, onda postoje i superdueti. Jedan od njih je Baba Yaga, suradnja Jadranke Yaye Ivaniš iz Jinxa i Saše Antića iz TBF-a. Prvi album "Musaka" (Dancing Bear) najavljen je singlovima "Baterije" i "Alergija", a ukupno 12 pjesama pred vama će biti od 15. listopada. I sasvim sigurno razvući osmijeh na lica mnogih bez obzira na ozbiljne teme koje pjesme donose. Bolji poklon Saša Antić nije si mogao smisliti za 50. rođendan koji mu pada na taj dan.
Sad su i njih dvoje zapravo "korporacija" jer album "Musaka" puca na najveću slušanost i zastupljenost u medijima, za razliku od početaka u devedesetima kad su i Jinx i TBF bili nadolazeća alternativa. Činjenica da su uspjeli promijeniti domaću srednju struju jedna je od najvećih blagodati i uspjeha posljednje generacije bendova koja je dostigla masovni odaziv publike. Yaya je jedan od najboljih ženskih vokala koje smo ikad imali i otkako su Jinxi u fazi mirovanja, svako toliko neka stara pjesma na radiju potakne vas na misao kako bi bilo dobro čuti je opet. Sašu Antića pak možete čuti i kao alter ego Alejandra Buendiju čiji je zadnji album "Škrinja" iz 2020. bio pravi tour de force i u brojnim suradnjama.
Album Babe Yage ne samo da je bio odlična mogućnost za spariti dva prvaka domaće scene "iz sjene" nego je i čitava izvedba, a pogotovo ona važnih tema iz današnjeg "stanja nacije" i načina na koji živimo, ostvarena kao širokopojasni pop-album koji će se dopasti mnogima, a usput i reći puno važnih stvari. I pokazati lice koje bi se moglo nazvati "tarantinovskim", ne samo zbog korištenja brojnih žanrova (tex-mex, cubana, hip hop, bossa nova, etno, elektronika) nego i ironije kojom se bave temama konzumerizma, celebrityja, korporacija, kriminala, alergija, prehrane, otuđenja, duhovnosti. Ili općim stanjem domaćeg duha u tranziciji. Kad Yaya pusti poznati glas, može vam otpjevati najcrnju temu i pretvoriti je u hit, ali na onaj delikatan način u kojem sadržaj, smisao i ukus nikada ne padaju u drugi plan. Fine melodije ono su što će vas natjerati da cupkate nogama i smješkate se uz satirične stihove "Musake", ne zaboravljajući da se pjeva o ozbiljnim pojavama u društvu.
Reperski Antićevi dijelovi pouzdan su dokaz (opet) da se radi o jednom od najboljih tekstopisaca kojemu je, osim talenta, jako oružje upravo životnost priča o svakodnevnom stanju uma s kojim se susrećemo i s kojim živimo. Ako to dvoje ljudi podložite odličnim pjesmama koje između melodičnih Yayinih dijelova i Sašinih repeticija sadrže puno začina, puhačke sekcije, violine, usne harmonike, ležernog ritma, a uz to su i plesni da vam lakše "uvale" teme o kojima pjevaju, jasno je da nitko od njih nema potrebe rasitniti stečenu reputaciju.
Producent i koautor glazbe s Antićem Marco Grabber jednako je važan dio trojstva koje je tri godine pripremalo album i upravo je njegova paleta aranžmansko-producentskih zahvata dala dodatni zamah ionako odličnim pjesmama. Kao i gostujući glazbenici, a njih je puno: Ivan Arnold (orkestracije, klavijature, violine i koautor dvije pjesme), slovenski gitarist Robert Pikl, bubnjar Dado Marinković (Senad Šuta iz Dubioze u dvije pjesme), prateći vokali Irena Girogi i Lara Antić, snimatelj Mauro Giorgi (akustična gitara/prateći vokali), perkusionist Hrvoje Rupčić, Nikola Jerković, Berko Muratović, Coco Mosquito i Josip Radić koji je s Daliborom Grubačevićem napisao pjesmu "Nije gotovo". Na albumu su sudjelovali i trubač Luka Ipavec, Luka Zima (klavijature), Ivica Premelč, Luka Žužić i glumac Dragan Veselić.
Poanta je jasna od samog početka: u uvodnoj "Carpe Diem" nakon Yayina prologa "usred zbilje oko vatre, pozdrav tebi, sestro brate" kreće "vožnja" i ne prestaje u dvanaest pjesama albuma. Iako se u "Kokainu" radi o humorističnom prikazu dilerske situacije, opservacije su zapravo puno šire u današnjem svijetu u kojem ni "kraljevi" nisu što su nekad bili; "ovoj priči je kraj, to važan je sjaj, kad zaboraviš da s onim malo što imaš možeš bit kralj". Nakon Yayinih sjajnih bossa nova vokaliza, iduća "Korporativna" zahvaća prevladavajuće korporativno stanje koje nas je obuzelo: "dio sam tima, kompatibilna, korporativna", "navečer u kino, multiplicirano, korporativno…", "a kum je stari prijatelj Dino, ministar u vladi, korporativno", da bi po sistemu pitanje-odgovor na Yayino "korporativno, i sve je savršeno divno", Antić odgovarao "i svi koje znam su sposobni i uspješni i radosni" u jednoj od melodija koja bi se mogla puštati najviše po radijskim stanicama kao osobna iskaznica nove realnosti mnogih.
Ovakvih primjera u tekstovima ima koliko hoćete, zapravo bi se moglo citirati svih 12 tekstova. Bendovska "Alergija" s istaknutijim gitarama i ženskim pozadinskim vokalima ili "Garaža" s dječjim zborom na početku, pa groove "Baterije" (s temom o odlasku na električnu stolicu), potmula predzadnja "Tehnički problemi" i (hinjeno) optimistična završna "Nije gotovo" neki su primjeri raznovrsnosti albuma koji se primjereno zove "Musaka". Mogli bismo samo dodati: "naša svagdašnja".
