Zagrebački Festival židovskog filma započinje večeras projekcijom filma “Kad svane dan” Gorana Paskaljevića. Veteran jugoslavenog i srpskog filma tijekom cijele karijere tražio je ravnotežu između toga da bude prepoznat kao autor, ali i da ga gleda publika. Ovaj film nije iznimka iako stilski pomalo odudara od filmova kakve je većinom radio.
Što vas je potaknulo na snimanje filma „Kad svane dan“ o umirovljenom profesoru glazbe koji otkriva svoje židovske korijene i patnju svog naroda u vrijeme Drugog svjetskog rata?
– Otkako sam se počeo profesionalno baviti filmom, surađujem na svim scenarijima sa svojim velikim prijateljem, književnikom Filipom Davidom. Ovaj je film djelomično njegova životna priča. On je kao jednogodišnje židovsko dijete sklonjen u jedno srpsko selo na početku Drugog svjetskog rata, a njegovi su se roditelji pridružili partizanima. Dio njegove obitelji je, na žalost, stradao u logoru Staro sajmište. Ipak, da napomenem, “Kad svane dan” film je čija se radnja događa danas, a ne u prošlosti. To je film, prije svega, o traganju za identitetom, o odnosu stare i mlade generacije, o problemu Roma u današnjem društvu...
Imali neki poseban razlog zašto baš sada takav film?
– Logor Staro sajmište jedno je od rijetkih, ako ne i jedino mjesto holokausta u Europi koje nije dostojno obilježeno. Mene je osobno sram što je to tako te sam ovaj film posvetio sjećanju na žrtve, uglavnom civilne, koje su tu stradale. Mislim da je to danas posebno važno jer je u svijetu ponovno prisutna (neo)nacistička ideologija “krvi i tla”. Na žalost, sve je veći broj mladih ljudi prihvaća, a da nisu svjesni kakvom to zlu vodi.
Na početku filma vaš junak kaže da nije znao puno o tome što se događalo i očito je da on predstavlja neupućenu većinu. U ovakvim situacijama uvijek postoji opasnost od pretjeranog poučavanja i didaktičnosti. Jeste li vodili računa o tome?
– Malo didaktičnosti ne može škoditi. Naravno, kada se pretjera, to postaje negacija teme kojom se bavite. Mislim da nisam pretjerao. Mene su u filmu puno više zanimali neki drugi slojevi priče nego sama povijest logora koja je prisutna tek da bi neupućeni gledatelji mogli pratiti film. Dok smo snimali scenu u kojoj profesor kaže da nije puno znao o tome što se na prostoru Starog sajmišta događalo, neki su članovi ekipe primijetili da je to gotovo nemoguće. Obustavio sam snimanje za trenutak i s njima izašao na ulicu. Zaustavio sam desetak prolaznika različite dobi i samo je dvoje odgovorilo da je na tom prostoru bio “neki logor”, ostali nisu imali pojma.
Junak u vašem filmu kaže da živimo u svijetu nekažnjenog nasilja. Koji bi, po vašem mišljenju, oblik nasilja danas trebalo odmah početi kažnjavati?
Svako bi nasilje moralo biti kažnjeno. Tu nema izbora niti se može reći što odmah kazniti, a što poslije. Na žalost, kao što kaže profesor u mom filmu, živimo u svijetu koji sve više tolerira nasilje, pa ga čak ponekada i opravdava takozvanim “višim ciljevima”.
Kako ste se odlučili za Mustafu Nadarevića u glavnoj ulozi?
Otkako smo počeli rad na scenariju, vidio sam u toj ulozi Mustafu Nadarevića i nikoga drugog. Čini mi se da bih, da on nije prihvatio ulogu, odustao od filma. On je glumac koji živi pred kamerom, kod njega nema ni trunke “tehničke” glume kojoj su mnogi glumci skloni, pa čak i oni s velikim imenima u svjetskim razmjerima.
Film je osvojio razne međunarodne nagrade u svijetu, a bili ste i srpski predstavnik za Oscara. Budući da se puno priča o židovskim lobijima u Hollywoodu, jeste li računali na pojačane šanse za nominaciju?
– U vašem pitanju prepoznajem stereotip o Hollywoodu. Kao dokaz tome je podatak da je ove godine bilo desetak filmova sa židovskom temom, a nijedan nije dobio nominaciju. Hollywoodom danas vlada novac, a ne “židovski lobi”. Ako film nema jaku američku distribuciju i veliki budžet za reklamu ili aktualnu političku, geostratešku temu, gotovo da nema šanse ući među pet nominiranih. Inače, nikada nisam radio filmove s namjerom da budem nominiran za Oscara niti da izborim sudjelovanje na nekom velikom festivalu, a više sam puta bio u službenim programima Cannesa, Berlina, Venecije, San Sebastiana, Toronta, bez vlastite “krivnje”.
„Kad svane dan“ nešto je drukčiji, akademičniji film od najpoznatijih filmova u vašoj karijeri: „Pas koji je voleo vozove“, „Čuvar plaže u zimskom periodu“, „Poseban tretman“, „Bure baruta“... To dolazi s godinama ili s temom?
– To dolazi s godinama lika koji Mustafa Nadarević igra u filmu “Kad svane dan”. Kadrovi su dugi, bez montažne intervencije, prostor je otvoren verističkoj igri glumaca. Moji su filmovi dosta različiti u formalnom pogledu. Nisam autor koji se prepoznaje po “autentičnom rukopisu”, ali me u svijetu prepoznaju po humanizmu. Usuđujem se to tvrditi jer su tako rekli mnogi američki i europski filmski kritičari koji su pratili moje stvaralaštvo ili su imali prilike steći uvid u sve što sam radio tijekom kompletnih retrospektiva mojih filmova koje su mi prije nekoliko godina organizirali Muzej moderne umjetnosti u New Yorku (MoMA) i Britanski filmski institut u Londonu. Da budem sasvim iskren, takve retrospektive se rijetko priređuju malom broju autora te sam veoma ponosan i nemam razloga da to krijem.
Zahvaljujući regionalnom kabelskom programu Klasik TV, vaši spomenuti raniji filmovi ponovno su dostupni gledateljstvu, pa se možemo podsjetiti na njihove vrijednosti. Osobno ih vidim, posebno „Psa“ i „Čuvara plaže“, kao malo populističniji, da ne kažem ublaženi crni val: priče s jakom socijalnom temom i ljudima s margine, ali više oblikovani za mase nego što su to bili klasični crnovalovski junaci. Koji je bio vaš autorski gard u to vrijeme i kako se on kasnije razvijao?
– Poslije crnog vala na scenu je stupio “crveni val”, a ja sam bio na početku karijere. Prirodno sam se naslonio na crni val, ali sam koristio iskustvo stečeno na Praškoj akademiji da se sve može reći uz malo humora (Menzel, Chytilová, Forman). Publika je prihvatila moje filmove, koji su bili daleko od lakirovki iz tog vremena.
„Bure baruta“ jedan je od najefektnijih filmova s ovoga prostora u posljednjih dvadeset godina. U tom ste filmu pokazali veliku gorčinu i baš ste do kraja stisli gas u crnilo koje je bilo u skladu s vremenom u kojem ste ga snimali. Nisam gledao sve vaše filmove nakon 1990., ali čini mi se da je taj nekako prekinuo niz društveno kritičkih, ali i slatkasto nostalgičnih filmova koje ste prethodno radili.
– Posljednjih nekoliko mojih filmova koje hrvatska publika nije imala prilike vidjeti (“San zimske noći”, “Optimisti”, “Medeni mesec”) jasan su povratak inspiraciji crnim valom, ali i gubitak široke publike koja danas, više nego ikad, ide u kino da se zabavi, što im ja ne zamjeram.
Član ste Nacionalnog savjeta za kulturu koji je nedavno zatražio revidiranje popisa ustanova od „nacionalnog značenja“. O čemu se radi?
– Popis je revidirala nekakva komisija koju je imenovala vlada Srbije. Nacionalni savjet upravo je inzistirao da se taj popis proširi budući da su s njega nestale ustanove kao što je Jugoslovensko dramsko pozorište, teatar Atelje 212 i neke druge. Čak je nekoliko nas zaprijetilo da će napustiti Nacionalni savjet ako se naše mišljenje ne bude poštovalo. Uspjeli smo na popis vratiti desetak kulturnih ustanova koje su nesumnjivo važne, a bile su “ispuštene” s popisa.
Koliko sam shvatio, posebno je velik problem s financiranjem filmova jer da oni ne prikazuju dostojno Srbiju izvan granica? Pretpostavljam da se to odnosi i na Dragojevićevu „Paradu“. O kakvim se to sivim silama i silnicama radi?
– “Parada” nije obilježena kao “antisrpski” film, već neki moji filmovi, uključujući i ovaj posljednji, zatim “Klip” Maje Miloš, “Krugovi” Srđana Golubovića i još neki drugi koji nisu zavodljive komedije, već su ozbiljno zahvatili u društvene probleme.
Hoćete li nešto postići?
– Pa već jesmo čim ti filmovi postoje. A što se silnika tiče, njih je uvijek bilo i bit će ih sve dok se na Balkanu mnogo toga rješava silom, a ne dogovorom.
Što je to antisrpsko u vašem posljednjem filmu? Jasno se kaže da je logor bio na teritoriju NDH.
– U filmu se kaže da je logor osnovao i vodio Gestapo na teritoriji NDH, uz pomoć srpske kolaboracionističke policije. Naravno da se iznošenje te činjenice nije svidjelo nekim zaslijepljenim nacionalistima u Srbiji i odmah su film proglasili antisrpskim. Uvjeren sam da se moramo suočiti s prošlošću, davnom i ovom bližom, kako bismo mogli krenuti u malo bolju budućnost.
Devedesetih se godina srpski film činio puno jačim od hrvatskoga, no čini se da smo posljednjih godina, barem što se infrastrukture i HAVC-a, mi postali uzor u regiji. Kako vidite to odmjeravanje snaga srpskog i hrvatskog filma nakon osamostaljenja?
– Bravo za HAVC, zaista se može reći da je postao uzor u regiji. Da nije, na primjer, sudjelovanja HAVC-a i hrvatskog producenta Maxima film, teško bih završio “Kad svane dan”. Što se srpske kinematografije tiče, bojim se da ulazimo u period stagnacije, čak možda i nazadovanja. Na žalost, u vrijeme krize najprije vam drastično skrešu budžet za kulturu, a samim tim i za kinematografiju. U Srbiji smo došli gotovo do nule.