Od svih velikih pjesama koje je napisao (i uglazbio) Arsen Dedić najviše volim "Kuću pored mora", tu melankoličnu baladu o ljubavi koje više nema, s najljepšom slikom jeseni koja stiže na more ikada spjevanom (...kad kiše su se slile u cvjetove agava...). Tek nedavno shvatila sam da volim "Kuću..." i nastojim živjeti po "pravilima" iz njegove druge dvije pjesme, ali da me one polako i sigurno ostavljaju na cjedilu. Prva od tih pjesama je "Nada", a druga "Pamtim samo sretne dane". Danas kada se osvrnem oko sebe, kada se sjetim svih riječi nedavnog vikenda izgovorenih u Saboru dok su se Slavonci, i mnogi drugi, očajnički borili za svaki novi crijep na opustošenim krovovima i svaki agregat koji im je mogao sačuvati škrinje za duboko zamrzavanje, kako bi njihova nesreća bila barem malo manja, kada pomislim na blago Muzeja za umjetnost i obrt koje je "oluja svih oluja" smjestila ravno u bazen na Zagrebačkom velesajmu, dok hodam rodnim gradom koji je nakon katastrofalnog potresa (zapravo dva, ako računamo i onaj na Baniji) prošlog četvrtak osvanuo uništenih parkova, šuma, Botaničkog vrta..., svega onoga što nam je za vrijeme prošlih nevolja davalo nadu u oporavak grada i njegovu ljepotu, shvaćam da nema te pjesme i tog pjesnika koji me može barem malo utješiti. Ni nadom ni lijepim sjećanjima. I odmah nakon te misli prikrade se ona još gora: za sve smo si sami krivi. Ne samo za klimatske promjene već i za sav bahatluk koji nam opasno načinje kulturu, ali i ono najvrednije što imamo – baštinu. Sami smo si krivi jer šutimo. I puštamo da se stvari događaju mimo nas, da kroz kulturu neki nekulturni likovi ganjaju svoje male, uske interese, po onoj staroj: Iza mene potop. Već je taj potop stigao! I stvarno i metaforički.
Kojom drugom riječi opisati početak ovogodišnjeg Splitskog ljeta. Stari intendant u odlasku bio je na bolovanju, a novi je čekao svoj mandatom zadani datum 1. srpnja da preuzme dužnost. I sve bi to bilo zakonski i legalno da nije krajnje nemoralno pustiti ugledni ljetni festival – a Splitskom je ljetu ovo 69. izdanje – da bez objavljenog programa i prodane jedne jedine ulaznice dočeka 3. srpnja. Naravno, neki je program bio u nekoj ladici i svi su modro šutjeli o njemu, i upravo je zbog toga ovo birokratiziranje i jadno i nepotrebno, samo još jedno inzistiranje na izumu "hladne vode". Umjesto velikih novosti, velikih pomaka i još većih dosega, festival se, na žalost, sveo na novo mjesto koje je pronađeno za balet, poneku reprizu, pokoji dobar koncert, operno otvaranje na Peristilu uz kamere HTV-a i izravan prijenos – jer nečime treba preko ljeta, kada su svi na odmoru, ispuniti i televizijske minute – i jednu dramsku premijeru. A ona nastaje po Goldonijevoj "Mirandolini", pa je tako ovog ljeta to najprisutniji lik hrvatske kulture jer po istim je motivima nastala i "Krčmarica purgerica" koju Histrioni cijelo ljeto igraju na zagrebačkoj Opatovini. I da ne bi bilo nikakve zabune: u zemlji od 3,8 milijuna stanovnika svi znaju sve, pa tako i kulturnjaci mjesecima unaprijed znaju za planove drugih kazališta i festivala... Ali ih, (opet) na žalost, nije briga. Dio je ovog problema to što se baš nitko iz kulturne javnosti, a kamoli kulturnih institucija, nije pobunio, a drugi još veći, što šuti i splitska publika, tako da ispada da do Splitskog ljeta nikome i nije posebno stalo. Time je ugledni festival koji je ispisao stranice i stranice glazbene i kazališne povijesti ove zemlje sveden na nečiju privatnu prćiju kojom se sada zabavljaju oni koji su se od okrutnog ljeta sklonili pod skute kulture.
I bila bi ovo zemlja sretnih dana i nade da je problem samo u jednom festivalu, ma koliko star i ugledan bio. Dovoljno je pogledati većinu naših kulturnih ustanova, počevši s kazalištima, i svagdje vidjeti isti princip: novoizabrani čelnici učinit će sve da u mrak zaviju sve ono što je bilo prije njih, ne misleći pri tome previše na publiku, na ono što ljudi žele gledati i posjećivati, često ne misleći ni na novac u blagajni institucije kojoj su na čelu jer uvijek se u Ministarstvu kulture nađu načini da se pokriju i najveći minusi na računima kazališta i drugih institucija, dok istovremeno izvaninstitucionalna kultura "diše na škrge". A gospodo draga, nije vam to kazalište, muzej, festival... ostavio vaš tata, nipošto to nije vaše privatno vlasništvo, nego se igrate hrvatskom kulturnom baštinom i novcem svih poreznih obveznika. I sudbinama brojnih umjetnika koji u istim tim institucijama predano rade svoj posao. To je možda i najtužniji dio ove priče; do kraja ovog teksta ne bi bilo dovoljno prostora da se nabroje svi oni koji su zbog nepisanih pravila rada u kazalištima – gdje se svi problemi, počevši od onih financijskih, lome na repertoaru, u kojem se igra "ziheraški" i odustaje od umjetničkih pomaka koji ostaju zapisani kao velika kazališna djela – pobjegli u slobodnjake.
Dok se široj javnosti prodaje priča kako su to zapravo naši najuspješniji glumci koji zbog tog statusa zarađuju golem novac u televizijskim serijama upitne kvalitete (nisu to samo sapunice, da se odmah razumijemo), pod tepih se gura postojanje svih onih slobodnjaka koji zbog srca, duše, profesije i "tanke" kože žive život umjetnika u kapitalizmu. Neki su se, naravno, bolje snašli i plivaju na valu komercijalizacije, čak i estradizacije kazališta, a najteže prolaze oni koji ne odustaju od vlastite umjetničke vizije, koji ne žele biti dio te kazališne žabokrečine u kojoj je sve dobro dok plaća sjeda svaki mjesec na bankovni račun, čak i onima koji već mjesecima nisu prošli kroz vrata kazališta.
Da bi cijela priča dobila na težini, kazalištarci imaju i godišnju nagradu koja nagrađuje upravo takvo ponašanje, nagradu koja se dijeli prema osobnim simpatijama, u kojoj se preferiraju ljudi s kojima se već radilo ili koji imaju tu moć da donesu novi posao ili gažu više, preko koje se vraćaju kojekakvi dugovi za učinjene usluge. I pomoću koje se sve što umjetnički "vrišti" izuzetnom kvalitetom jednostavno gura u zapećak. Posve su točne riječi ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih Snježane Abramović Milković koja je u intervjuu Novom listu rekla kako se upravo kroz Nagradu hrvatskog glumišta vidi koliko je u nas još uvijek na djelu tzv. tiha cenzura. Tim je riječima objasnila činjenicu kako dvije predstave "Braća Karamazovi" kazališta kojem je na čelu, a koje je režirao Oliver Frljić, nisu ni nominirane za najvažniju cehovsku nagradu u Hrvatskoj.
Općenito je Frljić redatelj od kojeg Nagrada hrvatskog glumišta najupornije "bježi" (dobio ju je u davnoj sezoni 2010./2011. za sjajnu predstavu "Mrzim istinu" u Teatru &TD), a takvo tretiranje, koje definitivno ne možemo svrstati pod previd ovog ili onog žirija, plaćaju glumci. Taj je isti Frljić u ZKM-u 2014. godine radio Shakespeareova "Hamleta" u kojem je Nina Violić glumila i kraljicu Gertrudu i Ofeliju, uz uvijek pouzdanog Krešimira Mikića u naslovnoj ulozi. To da ona nije dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu (uloge) najveći je grijeh ove nagrade, koja se dodjeljuje od kazališne sezone 1992./1993., jer nikada nitko nije uspio igrati dvije glavne ženske uloge u tako složenom komadu i biti tako točan u obje. Vjerojatno još dugo i neće. I nije to jedini grijeh koji ukazuje da i toj nagradi treba "restart", i to ne onaj koji će je vratiti na tvorničke postavke, već onaj koji će iznova postaviti njena pravila i to ona koja su prilagođena kazalištu 21. stoljeća.
Naravno, Nagrada hrvatskog glumišta samo je vrh ledene sante, a dok se u našim kazalištima i na našim festivalima uskoro ne postave drukčija pravila igre, ona će i dalje biti "smokvin list" koji pokriva ono o čemu se nipošto ne govori iako svi znamo da je tu. Takvo birokratizirano kazalište, ono u kojem se radi po "babi i stričevima", u kojem se pogoduje onima koji su osvjedočeni "naši", pa čak i kada baš i nemaju neke velike umjetničke vizije i reference, to je ono što od ove zemlje stvara provinciju, ma koliko se svi umočeni u tu kašu prosječnosti i nečinjenja busali u europska prsa.
Bravo Bojana.