Hotel Jugoslavija simbolizirao je postratni zanos, glamur, ali i krvavi raspad Jugoslavije

Cijelom regijom proširila se vijest o rušenju hotela Jugoslavija, nekadašnjeg ponosa Beograda, pa i cijele bivše države s kojom je dijelio ime. U danima najveće slave, taj hotel ugostio je britansku kraljicu Elizabetu, američke predsjednike Jimmyja Cartera i Richarda Nixona, astronaute Neila Armstronga i Buzza Aldrina, pop-zvijezdu Tinu Turner... gotovo da nema velikana koji se zatekao u Srbiji, a da tamo nije odsjeo.

Priča o hotelu Jugoslavija, koji se originalno trebao zvati Beograd, krenula je 1947. godine, kada je u postratnom zanosu planirana izgradnja Novog Beograda kao suvremenog grada po mjeri čovjeka. Prvu nagradu na arhitektonskom natječaju za reprezentativni državni hotel na desnoj obali Dunava osvojio je Projektni zavod Hrvatske, odnosno arhitekti zagrebačke moderne škole Mladen Kauzlarić, Lavoslav Horvat i Kazimir Ostrogović. Oni su predložili beskompromisno modernistički objekt primjeren viziji moderne jugoslavenske budućnosti, a već iduće godine, omladinske brigade krenule su kopati temelje ogromnoga zdanja. Godinu kasnije, zemlju je pogodila kriza prouzrokovana Titovim razlazom sa Sovjetskim Savezom, pa je i gradnja hotela stavljena u mirovanje.

Projekt je obnovljen tek 1961. godine, navodno nakon što je tijekom prvog summita Pokreta nesvrstanih u Beogradu etiopski car Titu šapnuo da mu u Beogradu fali reprezentativan hotel. U realizaciju te ideje potom su uložena ogromna sredstva, a kada je napokon dovršen 1969. godine, hotel Jugoslavija bio je najveći i najmoderniji hotel u bivšoj Jugoslaviji i jedan od najvećih u Europi, s 1500 prostorija, 1100 ležaja, dva restorana s ukupno 800 mjesta i nebrojenim pratećim sadržajima.

U tom projektu, u čijoj su izgradnji sudjelovale generacije mladih Jugoslavena, bila je koncentrirana ideja ekonomskog, političkog i kulturnog napretka Jugoslavije, tada već ozbiljno otvorene i Istoku i Zapadu. Tu se jelo iz pozlaćenih tanjura, hodnike su ispunjavala ozbiljna umjetnička djela, a centralno mjesto zauzimao je luksuzni luster s 40.000 Swarowski kristala i pet tisuća žarulja, koji je do 2010. godine bio najveći luster na svijetu.

Raspadom zemlje čije je ime nosio, i hotel Jugoslavija dobio je novu svrhu: njegove sobe ispunile su čitave obitelji izbjeglica iz Hrvatske i BiH, pretvarajući prostore za odmor i rekreaciju u sumornu čekaonicu života. Na samrti Miloševićeva režima, hotel je 1999. stradao i u NATO-ovu bombardiranju Beograda.

Nakon djelomične obnove i ponovnog otvaranja hotela 2013. godine, bio je jedan od najjeftinijih smještaja u gradu, i dalje s predivnim pogledom, ali miljama daleko od nekadašnjeg sjaja. Dio njegovih prostorija iznajmljivan je raznim firmama, drugi je prepušten golubovima, našla se u njegovu prizemlju i jedna autopraonica... Hotelom Jugoslavija sada su se smucali sumnjivi tipovi, nešto nostalgičnih ili samo dekintiranih turista, te desparadosi raznih uzrasta koji su u njega dolazili zbog kasina koji je radio čitavu noć.

Taj hotel bio je više od zgrade – postao je i ostao simbol zemlje čije je političke i društvene mijene pratio do kraja. Zato možda i ima smisla da ga je zadesila sudbina brojnih uništenih, pa rasprodanih objekata kojima smo se nekoć ponosili – početkom godine kupila ga je grupacija Mariott International koja će najveći dio objekta srušiti, potom mu nakalemiti dva gigantska tornja u kojima će biti stanovi i poslovni prostori, a središnji dio postat će dio hotelskog lanca Ritz-Carlton, po čijim je interijerima gotovo nemoguće otkriti u kojoj se zemlji nalaze.

Dok bageri ruše zadnje ostatke socijalističkog glamura osvijetljenog onim nesretnim Swarowski lusterom, malo se tko pita zašto Beograđani tuguju za već derutnim hotelom. Ipak je on desetljećima odražavao snove čitavog jednog naroda, dok će na obali infrastrukturno i duhovno razorenog Beograda novi Mariottovi tornjevi bljeskati kao svjetionici nečijeg tuđeg, privatnog kapitala.