Hrvati imaju sustav i novac, a meni su u Srbiji uzeli dvije godine života

Kao što vidite, snimam dosta rijetko. Na žalost, nisam ja tu ništa kriv, situacija u našem Filmskom centru nije bila dobra dvije godine, nije bilo natječaja za sufinanciranje produkcije domaćih filmova – govori Srđan Dragojević. Zbog nemogućnosti kontinuiteta snimanja redatelj filmova “Mi nismo anđeli”, “Lepa sela lepo gore”, “Rane”, “Parada” i drugih regionalno uspješnih filmova ovih je dana pod nazivom “Pre nego što crvima kažem zdravo” ukoričio svoja, kako kaže, tri scenarija koja bi volio snimiti prije smrti: “Nebesa”, “Bilo jednom na istoku” i “Škartovi”.  
Kakva li je tek situacija s manje uspješnim srpskim redateljima od vas? Nedavno ste izjavili da u Srbiji više nema filma.
U istom smo problemu, svi. Uspjeh i renome tu je manje bitan. Netko nam je odlučio oduzeti dvije godine profesionalnog života koje nam nitko neće vratiti. Nadam se da će do natječaja doći uskoro kako ne bismo svi, kolektivno, morali mijenjati profesiju. Evo, ja je, pomalo, i mijenjam. Nakon ove knjige, krajem listopada izlazi knjiga za djecu “Krilata deca” na koju sam jako ponosan. Jedva čekam da je držim u rukama. Negdje oko novogodišnjih praznika izlazi još jedna – “Kakagrad”. Nastale su, kao i ova o kojoj razgovaramo, iz moje potrebe da ne utonem u potpuni očaj i beznađe dok čekam novi film. Mislim da su sve tri knjige jako dobre, da će ih i mali i veliki ljudi voljeti. Pa, ako tako bude, neću biti sasvim nesretan kao što sam bio većim dijelom u ove dvije godine.
Hrvatski su filmaši u devedesetima sa zavišću gledali na srpsku kinematografiju, a sada je, čini se, obratno?
Kod vas se dogodio – novac. Dogodio se – sistem. Te dvije stvari mi nemamo, nekada smo imali nešto novca, snalazili smo se uglavnom entuzijazmom, nalaženjem sponzora, dovijanjem da nekako zatvorimo budžet filma iako od Filmskog centra ne dobivamo više od 15 do 20 posto po filmu. Sada dvije godine nismo dobivali ništa i ova “rupa” u financiranju tek će se osjetiti u idućim godinama s obzirom na to da se još uvijek snimaju filmovi koji su dobili novac 2013. godine. Tek ćemo u idućih nekoliko godina biti svjesni katastrofe koja se dogodila u našoj kinematografiji.
U vašem djelovanju, kako autorskom tako i u privatnim javnim istupima, prisutna je sve veća doza aktivizma. Je li djelatna politička aktivnost bila razlog ulaska u Socijalističku partiju i Sabor?
Prije dvije godine zaključio sam da je taj, “deklarativni” aktivizam sasvim nedovoljan. Kao i onaj kroz filmove. Prihvatio sam poziv da postanem saborski zastupnik jer vjerujem da se kroz parlamentarnu aktivnost može dati glas ovoj profesiji, u širem smislu.
I kako vam ide?
Zasad nisam postigao mnogo, ali trudim se, vjerujem da je važno da ljudi koji se bave kulturom imaju u Parlamentu svojeg predstavnika. Što se moje umjetničke djelatnosti tiče, još od rane mladosti vjerujem da umjetnost može utjecati na zajednicu. Moja prva knjiga poezije “Knjiga akcione poezije”, koja je 1986. godine dobila nagradu Branko Radičević za najbolju knjigu, bila je veoma “aktivistička”. Na žalost, poezija ni tada nije imala velik utjecaj, a bojim se da ga danas i film ima sve manje. OK, možda su “Lepa sela lepo gore” i “Rane” na određeni način utjecali na ljude, “Parada” jest, definitivno, ali vidite kako se bilo kakav utjecaj može lako neutralizirati u nekoliko dana kada stvari preuzme dnevna politika, uči nas nedavni primjer naših međusobnih odnosa.
Najavljeno je da pripremate projekt o žrtvama švicaraca u Srbiji, o čemu je riječ?
Nikola Kojo, Zoran Cvijanović i ja napravili smo pilot buduće TV serije “Mamurluci”. Ona govori o glumcima koje svi smatraju nekakvim zvijezdama jer su u medijima, na naslovnicama, a oni su mahom socijalni slučajevi. To je gorko komična priča, kakva bi mogla biti? No, nismo se još makli od početka što se financiranja tiče, drugačije je to od dominantne TV serijske produkcije. Vidjet ćemo hoće li serija uopće postati stvarnost. Mislim, realnost je, zašto bi to urednici televizija uzeli u financiranje pa da poslije moraju objašnjavati zbog čega su ostale serije takve kakve jesu... Ne kažem da je ovo bolje, ali da je drugačije, to je sigurno. Recimo da je to neki “domaći” “Californication”.
Biste li dali neki od ovih scenarija nekom drugom da ga režira?
A ne, nikako. Dosta ja pišem za druge i ti su projekti mahom uspješni, ali ova su tri scenarija iz knjige zaista samo meni bliska, mojem svjetonazoru. Pisao sam ih baš za sebe i, ako umrem, a da ih nisam snimio, napisat ću u posljednjoj želji da se unište, spale.
Ako bi jedan od objavljenih scenarija bio vaš prvi sljedeći film, koji bi to bio i zašto?
“Bilo jednom na istoku”, taj bih volio prvo snimiti. Uostalom, za njega sam već i dobio novac od nekoliko fondova. No, bit će kako bude. Predugo sam u ovom poslu da znam kako se ništa sigurno ne može planirati, da su malodušnost i frustracije mnogo češći nego ispunjenost i zadovoljstvo. Jeben, proklet posao.