S prvim danom 2025. godine na Netflix je stigla serija “Missing you”, koja je za Hrvate prevedena kao “Groblje živih”, valjda da nacija “poznata” po čitanju na prvi pogled prepozna po kojem je romanu Harlana Cobena snimljena. Ujedno je to i serija koja odlično pokazuje kako su se promijenile navike televizijskih gledatelja i kako su se tome prilagodili streaming servisi koji su i sve moćniji proizvođači sadržaja. Ljudi, naime, u posljednje vrijeme najviše vole serije koje mogu pogledati ‘naiskap’, tj. u jednom vikendu, dakle serije od šest do osam epizoda, koje drže pažnju i napetost gledatelja stalnim i neočekivanim obratima radnje.
Za tako nešto idealni su krimići i psihološki trileri, pa nimalo ne čudi da se kuće poput Netflixa okreću upravo takvim romanima, ponajprije onima koji su se svojim tiražama dokazali kao veliki, pa i svjetski hitovi. Zbog toga će u mjesecima koji dolaze biti zanimljivo pratiti najave novih projekata, jer jasno je da se vodi borba oko svakog gledatelja, da ih se što više odvuče od najkvalitetnijih sadržaja, televizijskih serija koje objedinjuju vrhunsku priču, režiju i glumu, a koje predvodi serijal “Strike”, nedodirljivog BBC-a, čiji novi nastavci snimani po romanu “Strike: Srce crno kao tinta” na Max stižu 24. siječnja.
Upravo se ekranizacija šestog romana iz serije o istražitelju Strikeu, a čija je autorica “mama” Harryja Pottera, očekuje s velikim nestrpljenjem, jer riječ je o priči u kojoj se on bakće sa zlostavljanjem i nasiljem na društvenim mrežama. Ljubitelji ovih romana i serije žele vidjeti kako su autori (jedna od producenata serije je i sama J.K. Rowling) riješili problem ekranizacije romana koji na polovini od svojih više od tisuću stranica donosi poruke i dopisivanja na društvenim mrežama.
Sasvim je očekivano da se u tako postavljenim pravilima igre TV autori okrenu starijim kriminalističkim romanima koji su bili (i još jesu) rado čitani, ali nisu doživjeli svoje ekranizacije. Ako tražimo među naslovima koji su i u nas bili veliki hitovi, jasno je da su kao predložak za takve serije idealni romani koji su proslavili našeg susjeda, Austrijanca Johannesa Marija Simmela. Lako je primjerice zamisliti kakva bi TV poslastica bila serije snimana po njegovu najpoznatijem romanu “Može i bez kavijara” (još 1986. godine ovaj je roman, u dva toma, izdalo Znanje, a na Njuškalu se može kupiti za 20 eura), jedinstvenoj priči koju možemo nazvati i gastro špijunskim trilerom, a koja je u cijelom svijetu prodana u više od 30 milijuna primjeraka.
I ostali njegovi romani bili bi dobri scenaristički predlošci, jer se zbivaju u šezdesetim i sedamdesetim godinama (retro stil danas je vrlo moderan), a priče su takve da vještom scenaristu nude vrhunsku opciju “prijevoda” u 21. stoljeće. Za očekivati je da će u potrazi za sličnim sadržajima TV autori posegnuti i za djelima dobre stare Ruth Rendell, jer nije bez vraga i sam Pedro Almodóvar svoj slavni film “Živo meso” temeljio na motivima njezina istoimenog krimića. Mnoštvo potencijalnih televizijskih priča može se pronaći i u opusu Sidneyja Sheldona, koji je svojevremeno u Guinnessovoj knjizi rekorda bio naveden kao najprevođeniji autor na svijetu, a čiji su romani imali odličnu prođu i u Hrvatskoj. Slično je i s romanima o inspektoru Maigretu, francuskog pisca Georgesa Simenona, od kojih smo neke krimi priče iz Pariza pedesetih godina vidjeli u odličnoj seriji u kojoj je karizmatičnog detektiva (neočekivano) glumio izvrsni Rowan Atkinson.
Na ovom popisu podsjećanja nema Agathe Christie i Arthura Conana Doylea, jer oni spadaju u krimi sadržaje koje je BBC već snimio toliko puta da ih je nemoguće nadmašiti, ali nijednog Joa Nesbøa čiji su romani o Harryju Holeu ‘TV zalogaj’ za najjače kreativce, one koji se natječu za Oscare. No, jako dobre priče mogle bi se pronaći i u hrvatskoj književnosti, ponajprije u krimićima akademika Pavla Pavličića. Romani “Tri petka u travnju”, “Krvna veza”, “Hladna fronta”, “Štićena osoba”... donose slučajeve Ive Remetina, netipičnog istražitelja, ustvari novinara, urednika Crne kronike, za kojeg je sam Pavličić davno rekao da je inspiraciju pronašao u Večernjem listu. Još kada bi Netflix znao za njih...
