Hrvatska ikona Bauhausa koja je skončala u Auschwitzu, dobit će park u Zagrebu

Zagrebačke ulice, parkovi i trgovi uglavnom nose imena najzaslužnijih (kako koga pitate) velikana - povjesničara, političara, državnika, boraca, glazbenika, slikara, književnika... No, samo 12 ulica i tri pišljiva trga nose imena po ženama. Polovica gradova u Hrvatskoj nema ni jednu ulicu koja nosi ime po nekoj ženi! Gledajući samo po tome, reklo bi se da nas žene zaista nisu ni s čim zadužile. Ipak, znamo da tome nije tako. Stvar je tek u uobičajenom previdu ženskog doprinosa povijesti, i boljka je to od koje ne bolujemo samo mi. Ruka pravde dugačka je, ali i vrlo spora pa se tako ovih dana možemo radovati jednom, ali vrijednom, novom parku koji će nositi ime po ženi. Dosad neimenovani park u Maksimiru, smješten istočno od Ulice Lavoslava Schwarza, odlučila je prije nekoliko dana zagrebačka Gradska skupština imenovati u spomen na tekstilnu dizajnericu i slikaricu Otti Berger.

Tko je bila Otti Berger? Rođena 1898. u Zmajevcu u Baranji, Berger, Slavonka židovskog porijekla, bila je dizajnerica i nastavnica u tekstilnoj radionici na čuvenoj umjetničkoj školi Bauhaus u Njemačkoj. A život je, nažalost, završila u plinskoj komori logora Auschwitz. Ta dizajnerica tekstila i slikarica, prema svemu sudeći briljantna žena, školovanje je započela na Višoj djevojačkoj školi u Beču, a u Zagrebu je pohađala Kraljevsku akademiju za umjetnost i obrt. O njezinu ranom životu malo se zna, a sve što se moglo otkriti, u svojoj je knjizi skupila i izložila Antonija Mlikota, povjesničarka umjetnosti i docentica sa Sveučilišta u Zadru. Teško je reći sa sigurnošću, kazala je Mlikota u intervjuu za Večernji list prije nekoliko godina u povodu izlaska knjige, kako je Berger dospjela do Bauhausa. No, u jednom je davnom intervjuu spomenula svoje nezadovoljstvo zagrebačkom Akademijom na kojoj je studirala slikarstvo, nazvavši je mjestom previše opterećenim tradicijom i bez puno duha. Na Akademiji učili su je Maksimilijan Vanka, Jozo Kljaković i Vladimir Becić, u to vrijeme sudjelovala je na Umjetničkoj izložbi pri Židovskom omladinskom sletu u Zagrebu te na velikoj Izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. godine, gdje je bila izložena i njezina doza za cigarete od srebra i emajla. Iako je sve godine studija uspješno završila, Berger na Akademiji nikada nije diplomirala. Umjesto toga uputila se u grad Dessau, u školu Bauhaus.

- U ljetnom semestru 1927. godine Otti Berger službeno se upisala u školu Bauhaus. Tada počinju godine njezina intenzivnog osobnog, socijalnog i profesionalnog razvoja. Iz prvog semestra sačuvano je nekoliko njezinih radova i fotografija radova iz pripremnog tečaja kod Lászla Moholy-Nagya i Josefa Albersa. U tom prvom semestru slušala je i predavanja Vasilija Kandinskog o formi i oblikovanju. U zimskom pak semestru 1928. upisala se u tekstilnu radionicu Bauhausa, stručna predavanja držala je mlada profesorica Gunta Stölzl, a predavanja iz forme Paul Klee. Tekstilna radionica, odnosno tkanje, od početka djelovanja škole smatralo se ženskim poslom. Iako se ravnopravnost načelno isticala u manifestu škole, ona u stvarnosti nije funkcionirala. Žene se teško propuštalo nakon pripremnog tečaja u druge radionice. Smatralo se da su sklone kićenim stvarima te da stoga ne mogu razviti estetiku na nivou kojem je težio Bauhaus. Osim toga, smatrali su da žene ne mogu ili ne žele ostvariti ozbiljnu karijeru s obzirom na to da se očekivalo da se trebaju realizirati brakom i majčinstvom - ispričala je Mlikota.

Kakva je to pogreška bila! Tekstilna je radionica upravo zbog toga što na nju “velike njuške” nisu obraćale pretjeranu pozornost postala neprocjenjivo mjesto istraživanja. Dio toga bila je i Otti Berger, koja je eksperimentirala s materijalima, formama, bojama i metodama, razvijajući nove načine stvaranja i razumijevanja tekstila i tekstilnog dizajna, boreći se protiv shvaćanja te grane umjetnosti kao inherentno “ženske prakse”, a prijavila je i nekoliko patenata za svoje inovativne dizajne i metode. Školovanje u Bauhausu završila je 1930. godine te položila obrtnički ispit. Surađivala je zatim s tvornicama diljem Njemačke, u Čehoslovačkoj, Nizozemskoj i Engleskoj, a godinu nakon diplome, uz Lilly Reich, počela je i voditi tekstilne radionice Bauhausa te je otvorila vlastiti studio. Među studentima u Bauhausu bila je omiljena, a supruga osnivača Bauhausa Waltera Gropiusa, Ise, kazala je kako je nitko poput nje nije tako razumio i provodio metode koje je njezin muž u školi pokušao razviti.

- U nekoliko sačuvanih tekstova Otti Berger je kritički i vrlo progresivno propitkivala ulogu tekstila, njegovo umjetničko vrednovanje, ulogu u arhitekturi i suvremenosti. Pokušala ja odgonetnuti novu ulogu tekstila u suvremenom življenju. Smatrala je da se struktura tekstila ne smije rabiti kao isključivo formalni element, nego da treba biti povezana i sa svrsishodnošću tkanja. Za potpuno razumijevanje tkanine trebalo ju je, kako ih je Paul Klee učio, i intuitivno osjetiti, slušati tajne tkanine - govori Mlikota.

No, dolaskom nacista na vlast, propao je i Bauhaus, koji je bio proglašen opasnim središtem komunističkog intelektualizma. Otti nije odustala, već u Berlinu otvara svoj atelijer. Nekoliko godina kasnije, u rastućoj i opasnoj atmosferi antisemitizma, kao Židovki i strankinji zabranjuje joj se rad. Ne uspjevši pronaći posao, 1936. godine vraća se kući u Zmajevac, gdje se brine o teško bolesnoj majci, čekajući obećanu vizu za obećanu zemlju Ameriku.

- U isto su vrijeme njezini radovi već stigli u Ameriku na veliku izložbu Bauhausa 1938. u New Yorku. Na fotografiji objavljenoj u povodu izložbe u The Bulletin of Museum of Modern Art vide se izložena njezina dva tepiha koji se danas nalaze u Bauhaus arhivu u Berlinu. Usprkos trudu Gropiusa i Hilberseimera i garancijama koje su slali za nju, viza za Ameriku nikada joj nije odobrena - kazala nam je Antonija Mlikota.

Godine 1944., netom nakon smrti Bergerine majke, cijela njezina obitelj - braća Otto i Oskar te njegova žena Elizabeta - zajedno s ostalim Židovima iz Baranje uhićena je i deportirana u logor u Mađarskoj. Otti Berger nedugo potom odvedena je u Auschwitz gdje je skončala u plinskoj komori.

Iako do Amerike nikada nije stigla, Bergerini tepisi i tkanine, sva imovina koju je spremila u jedno londonsko skladište, očekujući odlazak iz Europe, i danas su izloženi i čuvaju se na Sveučilištu Harvard, a u ostavštini njezina zaručnika, urbanista Ludwiga Hilberseimera koja se nalazi u The Art Institute u Chicagu, sačuvano je dvadesetak njezinih nacrta za namještaj. Dio njezine ostavštine nalazi se i u arhivu Bauhausa u Berlinu, u zagrebačkim Muzeju za umjetnost i obrt i Muzeju suvremene umjetnosti.

Dokaz i spomenik tome da je Otti Berger zaista postojala, živjela i neumorno stvarala donedavno je postojao samo u njezinu rodnom mjestu gdje joj je jedini preživjeli brat Otto dao podići nadgrobni spomenik. Od sada ćemo barem moći prošetati tim komadićem maksimirskog zelenila i na trenutak se prisjetiti te velike žene, njezine kreativnosti i snage, opomenuti se da ne ponovimo strahotne pogreške prošlosti i učiniti da njezina smrt, koliko god nepravedna i bezrazložna bila, ne bude uzaludna.