Trideset godina nakon što je prvi put prikazana na Broadwayu i dvadeset godina nakon što je adaptirana u fantastičnu HBO-ovu miniseriju, kultna drama "Anđeli u Americi" ponovno je stigla i u naš kutak svijeta. Epsku šestipolsatnu predstavu pod redateljskom palicom Nine Rajić Kranjac, temeljenu na djelu čuvenog američkog dramatičara Tonyja Kushnera premijerno smo imali priliku gledati ove nedjelje u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani.
Najpoznatija Kushnerova drama, za koju je osvojio Pulitzera i Tonyja, a razne produkcije predstave i TV serija još sijaset nagrada, smatra se nadaleko najboljim umjetničkim djelom koje tematizira krizu koju je izazvao AIDS u Sjedinjenim Američkim Državama. I nimalo iznenađujuće, sama ideja za ovu kompleksnu i hipnotizirajuću dramu, čija se radnja odvija jednako u snovima i vizijama koliko i u realnosti, njenu je autoru stigla – u snu.
Naime, nakon što je njegov bivši školski kolega 80-ih godina preminuo od AIDS-a, Kushner ga je sanjao u bolesničkom krevetu, kada se strop najednom urušio, a u sobi pojavila anđeoska figura. Pretočio je zatim to u priču o mladom homoseksualcu Prioru Walteru, koji nakon dijagnoze AIDS-a i prekida s partnerom počinje doživljavati sumanute vizije. U njima ga anđeli proglašavaju prorokom koji čovječanstvu mora prenijeti poruku "da prestane napredovati" ne bi li tako uspjelo dozvati Boga koji je napustio Raj.
No, bilo bi pogrešno reći da se "Anđeli u Americi" bave samo užasima te moderne kuge kojoj je zahvaljujući katastrofalnim konzervativnim političkim odlukama vladajućih praktično dopušteno da neometano divlja tom zemljom sve dok ubija nepoželjnike poput homoseksualaca ili ovisnika. Veliku ulogu u njoj imaju i tipično američke i nama ne toliko bliske teme poput mormona, republikanaca i histerične fobije od ičega što miriše na socijalizam, ali ona jednako toliko govori i o univerzalnim temama poput obitelji, vjernosti, ljubavi, krivnje, vjere, religije, imigracije i pripadanja – što je čini aktualnom i u našem kulturnom krugu i vremenu kada dijagnoza AIDS-a više ne znači sigurnu smrtnu presudu.
Izvorno zamišljene kao dvije odvojene drame, nazvane "Na pragu tisućljeća" i "Perestrojka", 1993. su se, pod nazivom "Anđeli u Americi", stopile u jedno, monumentalno djelo u nevjerojatnom trajanju od sedam sati. A natjerati gledatelja da sedam sati (doduše, s pauzama) nepomično sjedi u mraku kazališta i pritom još u tome i uživa može samo apsolutno briljantan komad. Slovenska je produkcija, "Angeli v Ameriki", kojoj smo svjedočili u Mladinskom gledališču, bila ipak nešto kraća, ali u ostalome je vjerno pratila Kushnerov tekst i viziju te uhvatila duh djela, sa škrtom scenografijom i flagrantnim razbijanjem četvrtog zida dopuštajući publici da otvoreno svjedoči promjenama na pozornici i pretapanju iz scene u scenu, pretvorbe glumaca iz lika u lik.
Predstava je počela pred ulazom u kazalište, na ledenoj kiši, eda bi se prebacila u donju dvoranu Mladinskog te zatim i u dva navrata publiku izvodila u unutarnje dvorište zgrade, gdje je odigrana maestralna i grozničava kulminacija predstave, metež golih i polugolih tjelesa, dima i militantnih anđeoskih objava. Zgodna je i tematski prikladna bila i užina koja se sastojala od kuhanog krumpira s margarinom i čašice votke, dobrodošao potez koji je osigurao da gledatelji ne skapaju od hladnoće i gladi do velikog finala. A ono se, nakon ipak zamjetno dugih šest i pol sati, tijekom kojih se, nećemo lagati, testiralo strpljenje i izdržljivost gledatelja, ponovno odvilo na otvorenom, u mračnom dvorištu.
Glavnog junaka Priora Waltera pritom je tumačio mladi zagrebački glumac Adrian Pezdirc, sjajno prenoseći golem spektar emocija, od potpunog očaja preko izbezumljenosti do blaženstva, i uz vrlo dobar komični tajming. Pezdirc je, uz djelomično i Jerka Marčića, bio i jedini glumac koji je na sceni govorio hrvatski. Pa iako se ta mješavina slovenskog, hrvatskog i engleskog jezika na kojoj se odvijala predstava mogla pokazati konfuznom, glumci su s lakoćom kotrljali replike, a Pezdircova, odnosno Priorova jezična izolacija i sadržajno je pridonijela djelu. Marčić je pak briljirao u svojim ulogama, posebice u ulozi korumpiranog i degutantnog Roya Cohna, temeljenog na stvarnom liku i djelu autohomofobnog američkog odvjetnika kojem je također presudio AIDS. Iako je cijela glumačka postava – koju su još činili i glumci Primož Bezjak, Boris Kos, Klemen Kovačič i Stane Tomazin – odlično iznijela zahtjevnu i iscrpljujuću predstavu u kojoj su svi tumačili više likova, posebno čarobne bile su glumice Damjana Černe, Nataša Keser i Anja Novak.
Zar će stvarno netko kupiti kartu i ići to gledati?!