U prisjećanju zlatnih vremena dramskog programa Hrvatske televizije (odnosno TV Zagreba) i manje-više uvijek istih lista najboljih hrvatskih serija svih vremena, jedan naslov gotovo redovito bude nepravedno zaobiđen. Njegovo učestalo repriziranje posljednjih godina naprosto traži revalorizaciju. Riječ je o sjajnoj seriji "Punom parom" (1978./1980.) čiju je drugu sezonu HRT upravo počeo prikazivati na trećem kanalu, nakon što je serija posljednjih godina već dvaput bila reprizirana u cjelini. Iz toga se može zaključiti da ju je HRT već stavio epitet "klasika", ali na liste najboljih serija koje se papagajski ponavljaju tek se treba probijati. I eventualno potisnuti neke druge razvikanije serije; na primjer, s današnje distance "U registraturi" puno više djeluje kao preteča sapunica iako je, zahvaljujući slikovitim i odličnim likovima Ante Kovačića, ta razina karakterizacija u današnjim sapunicama nedostižna.
Satira sistema
Jedna od glavnih promotivnih teza današnjih podupiratelja implementacije kapitalizma, odnosno njegove inačice na hrvatski način (čitaj: privatnih interesa i/ili kriminala), ta je da se u socijalizmu nije smjelo puno govoriti o problemima sistema. "Punom parom" najenergičnije to demantira, kao i druge, prethodno snimljene velike serije. No, ako je "Naše misto" karikaturaliziralo junake NOB-a kroz likove Brice, Postolara, Roka, Anđe i drugih na pomalo egzotičan, iako nimalo nevin način, a serija "Kuda idu divlje svinje" na stilizirani način pseudovesterna pokazivala da je u podlozi ratovanja za novi sistema stajalo (i) partnerstvo s kriminalom, "Punom parom" je bila otvorena i iskričava satira suvremenog života i mentaliteta ljudi najrazličitijih profila i statusa, okupljenih u svakodnevnoj radnoj organizaciji, a koje tumači vrhunska glumačka ekipa. Kada je pisao o Altmanovom filmu "Nashville" naš genijalni filmolog Ante Peterlić istaknuo je da u tom filmu "ne samo da pratimo brojne ličnosti već se postupno otkrivaju i njihovi ciljevi, a kad se otkrije da to nisu neki 'veliki' ciljevi, već da su lutanja prema nečem efemernom, onda se iza tih lutanja počinje nazirati pritajeni grč ili praznina".
Svjetsko, a naše
Ovaj opis savršeno opisuje i "Punom parom", seriju koja finim altmanovskim humornim bodljikama i mozaičnom strukturom, prikazuje kako radničkoj klasi puca kapa za "ispunjavanje planova za prvi kvartal", njih je više briga za pravljenje čvaraka, skupljanje plećaka i posuđivanje alata za privatne fuševe, dok karijeristički rukovodioci (osim razočaranog direktora Lojzeka koji sve to gleda s gađenjem) samo hvataju nove prilike.
Jedna stvar, s ove distance, posebno bode oči i boli – kada drugovi u kolektivu raspravljaju o velikim platnim razlikama između rukovodstva i radnika, a kroz cijelu seriju vidimo da su te razlike u nenarodnom sistemu zapravo sitne za današnje "narodne" i "demokratske" okvire.
Zašto danas nema serija koje o tome govore? Komercijalne televizije hvataju neke isprane i društveno bezkontestualne serije za zaglupljivanje, a HRT posljednjih godina (izuzetak je bio "CB svijet") želi pokazati da je "svjetski" medij kupnjom ili poticanjem dramskih projekata koje kopiraju strane krimiće, mystery serija i sličnih u kojima autohtoni i lokalni društveni specifikumi – kao najveće prednosti u odnosu na stranu proizvodnju – ne postoje ili su samo u kozmetičkim naznakama ("Počivali u miru"). "Punom parom", "Naše malo misto", Gruntovčani", "Kuda idu divlje svinje" i druge najbolje serije potvrđuju da su projekti, naravno imaju li kvalitetu, najviše "svjetski" kada su "naši".
>> Partizanske priče o bitkama, prijateljstvu i ratnim ljubavima