Prvo je bio život, a onda je došao teatar. Formula je to spisateljskog rada teatrologinje i intendantice Mani Gotovac. Čitatelje je osvojila svojim autobiografskim zapisima “Fališ mi”, a nedavno joj je, u izdanju Profila, izašla treća knjiga “Ma koji život, ma koji teatar” (urednik Velimir Visković, 189 kuna).
Kao i u njenim autobiografskim pričama i ova knjiga ne potpada pod jednostavne klasifikacije književnog žanra. U njoj će svaki čitatelj naći dnevničke zapise, sjećanja na neke važne teatarske zgode i nezgode, ali i prave eseja o značenju kazališta te mijenama koje je ono prolazilo u vremenu u kojem je upravo Mani Gotovac (kao kritičarka, ali i kao ravnateljica, ali i prva žena intendantica nacionalne kuće) bila važnim dijelom kazališnog života u nas. Knjiga je to zanimljiva i onima kojima je teatar najsporednija stvar na svijetu, onima koje ne zanima život teatra ili život u teatru, već sve one pikanterije koje se iz njega mogu izvući. Pokazalo se to već na jednoj od njenih prvih promocija. Svi su tada, naime, izvještavali o usputnoj rečenici autorice, onoj u kojoj je rekla kako je zbog problema s kojima se suočavala radeći posao intendantice HNK Split, znala posegnuti i za čašicom. To je odmah postalo značajnije i veće od svih predstava koje su se tih godina radile u Splitu, to je u očima mnogih priča značajnija od popisa imena umjetnika koji su tih godina radili u Splitu, ali i onih koji su činili sve da ih u tome spriječe. Tako knjige Mani Gotovac (jer slična se “diverzija” već dogodila) neočekivano postaju slike naše sredine, ali i našeg teatra. Ne treba, naravno, mistificirati, jer svi smo mi krvavi ispod kože, svi smo skloni – pa čak i najveći kreativci (ili možda oni najviše) – pronaći neke svoj životne prečace, ali treba jasno reći: malo je onih koji to spremno priznaju. I zato treba čitati Mani Gotovac.
Treba je čitati i zato što je ova knjiga jedan od mogućih putova u svijet hrvatskog teatra, onaj na kojem čitatelj (gledatelj) otkriva kako se rađaju ideje, ali i koje sve probleme treba riješiti da neka ideja zaživi na sceni, što se sve mora poklopiti kako bi nastala predstava koja će se pamtiti, ali i kako je malo potrebno (tek jedan dio te teatarske slagalice) da sve ode nizbrdo. Mnogi će, naravno, ovu knjigu čitati samo tražeći već spomenute pikanterije. Naći će i njih! Na žalost slika našeg društva je i ona u kojoj će se mnogo manje razgovarati o kojekakvim kazališnim makinacijama i smicalicama, o kojima Mani piše vrlo otvoreno navodeći imena glavnih aktera, a ne o stvarnom sadržaju ove knjige.
Raspravljati će se unedogled o tome tko se, kako i zašto zamjerio autorici, pa im “sad ona tako vraća”, a ne o tome kako malo treba da se spasi ili uništi jedan teatar. I opet će se čuti ono najpovršnije: ”A tko je Gorki?”
Što vas briga!