Ikonu gay slobode obitelj nije prihvatila ni kada je uvršten u MoMA-u

Dok je spolni odnos dvojice muškaraca u Britaniji i Americi dekriminaliziran još prije 50 godina, u Finskoj su tek nedavno postali toliko slobodni da odaju počast svojem najvažnijem homoseksualnom “izvoznom proizvodu” – umjetniku koji je radio pod pseudonimom Tom of Finland.

Njegove erotikom nabijene crteže mišićavih muškaraca stavili su 2014. na nacionalnu poštansku marku, a ovogodišnja svjetska kino senzacija postao je biografski film “Tom of Finland” redatelja Domea Karukoskija. Ne čudi stoga da su sutrašnji Međunarodni dan izlaska iz ormara (Coming Out Day) i proslavu 100. godine neovisnosti Finske, Zagreb Pride i veleposlanstvo Finske u suradnji s kinom Europa odlučili objediniti prikazavši jučer upravo taj film. Eksplicitnim crtežima priključio se seksualnoj revoluciji i gotovo sto godina nakon rođenja (rođen je 1920 op. a.) postao ikona gay oslobođenja.

Pravim imenom Touko Laaksonen, danju je radio kao grafički dizajner oglašivačkog odjela McCann Ericksona, a u slobodno vrijeme na papir prenosio seksualne fantazije, u ljubavnom klinču slikao muškarce odjevene u policijske uniforme, kožu, motorističke jakne, dijelove nacističkih uniformi koje su ga fascinirale dok je sudjelovao u ratu, stvorivši tako fetišističku modnu gay estetiku koju će poslije prigrliti Freddie Mercury, Frankie Goes to Hollywood, Glenn Hughes iz Villagea Peoplea... Njegove izložbe pohodio je Andy Warhol, radove kupovao Robert Mapplethorpe, divili su mu se Raymond Pettibon i Mike Kelley.

Danas Finskom šeću 15-godišnjaci u majicama s Tomovim likom jer u njegovu radu vide slobodu. No put do tog statusa nije bio lak. Živio je u društvu u kojem se homoseksualna orijentacija smatrala bolešću, krio ju je od obitelji, bio zatvaran...Radove je pod pseudonimom koji će ga proslaviti poslao u američki magazin Physique Pictorial koji ih objavljuje na naslovnici i ostalo je povijest. Uslijedile su izložbe u Los Angelesu, San Franciscu, New Yorku...

Zauvijek je izmijenio pop kulturu, ali nikad nije dobio blagoslov obitelji za način na koji je živio. Kada su nakon umjetnikove smrti 1991. od posljedica emfizema, njegovoj sestri priopćili da mu je rad uvršten u stalni postav MoMA-e, posramljeno je rekla: “Bože, o čemu ti ljudi misle?”.