Nakon što je Maus 1992. dobio Pulitzera, a zatim Perzepolis Marjane Satrapi još brdo raznih nagrada početkom novog milenija, na stripovskoj se sceni pojavilo cijelo jato epigona koji su pokušali zajahati taj val i iskoristiti popularnost ispovjednog “slice of life” žanra. Kao i svaka moda, i ova se pomalo s godinama otrcala, pogotovo zato što su izdavači uglavnom pokušavali rasplamsati vatru mokrim drvima. Malo je tu bilo djela koja su dijelila snagu i žar svojih rodonačelnika, uz par časnih izuzetaka (kao na primjer izvanredni Epileptičar Davida B.-a, Dekice Craiga Thompsona ili Danas je posljednji dan ostatka tvog života Ulli Lust), ali to nije obeshrabrilo ni autore ni izdavače, uvjerene kako će se baš njima sve posložiti kako treba. Bome, Riad Sattouf, iskusan scenarist, crtač, režiser i karikaturist te Allary editions, mala francuska izdavačka kuća bez iskustva u objavljivanju stripova, bili su u pravu. Ali sigurno ni oni sami nisu ni sanjali uspjeh koji će im se uskoro dogoditi. Kad je 2014. izašao prvi nastavak Arapina budućnosti, poharao je knjižare širom Francuske do te mjere da je izdavač jedva stizao dotisnuti novu nakladu kako bi zadovoljio potražnju. Krajem prošle godine objavljen je peti, pretposljednji nastavak, a ukupna prodaja svih pet knjiga popela se na vrtoglavih tri milijuna primjeraka, što je ogroman uspjeh čak i za veliko i bogato francuskom tržište, te ušao u pet najprevođenijih francuskih knjiga u svijetu u posljednjih nekoliko godina. Kako to, kako to? Zli jezici će reći kako za to najveće zasluge ima sretan (!?) splet okolnosti jer prvi je nastavak objavljen u jeku brutalnog sirijskog rata, ali to je zbilja nepošteno prema svim neospornim kvalitetama Arapina.
Riad Satouff rođen je 5. svibnja 1978. u Parizu kao prvo dijete Clémentine, francuske studentice i Abdul-Razaka Sattoufa, Sirijca iz sunitske obitelji koji je doktorirao povijest na Sorboni. Abdul se bezuspješno udvarao Clémentineinoj prijateljici, pa se ona sažalila i izašla s njim i... ovo već u startu izgleda kao idealna osnova za uspješan i sretan brak, zar ne? Tolstoj je davno napisao „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način…“, a Riad nam u Arapinu budućnosti, prepričavajući svoje djetinjstvo, otkriva nesreću na način Sattoufovih. Nakon doktorske disertacije Abdul odbija posao na Oxfordu jer su mu u službenom dopisu krivo napisali ime, te prihvaća posao na sveučilištu u Tripoliju, u Gaddafijevoj Libiji, primamljen izdašnom dolarskom plaćom. Za malog Riada i Clémentine preseljenje u Tripoli i upoznavanje s arapskim načinom života i kulturom predstavlja, blago rečeno, šok. Dok propaganda tvrdi da u Libiji teku med i mlijeko jer svi imaju krov nad glavom, hranu i posao, to u praksi znači da ti se, ako izađeš iz stana u kojem živiš, u njega može useliti bilo tko jer „u našoj narodnoj republici sve kuće pripadaju svima”… Kap koja je prelila čašu bio je Gaddafijev zakon o promjeni posla po kojem učitelj mora postati seljak, a seljak učitelj, pa se Sattoufovi 1982. pomalo panično vraćaju u Francusku. U Francuskoj Riad dobiva malog brata, što tjera Abdula, koji nakon povratka nije uopće bio tražio posao u Francuskoj, da potraži novo radno mjesto koje naposljetku pronalazi… u rodnoj Siriji. I tako se Sattoufovi, ovaj put bogatiji za još jednog člana obitelji, opet sele na Bliski istok, u Abdulovo rodno selo Ter Maaleh, pokraj Homsa.
U Siriji vlast drži Hafez al-Assad, bivši vojni pilot iz šijitske manjine koji je izvršio vojni udar, korupcija je prisutna na svakom koraku i Abdul, premda je najkvalificiraniji, umjesto profesorskog dobiva mjesto asistenta. To je samo prvo u nizu razočaranja koje će ih dočekati ondje. Abdulov stariji brat Hadži Muhamed je, dok je Abdul studirao u Francuskoj (nota bene, bježeći od vojne obaveze), prodao njegovu zemlju, a njegova djeca, Riadovi bratići Anas i Moktar, plavokosog Riada po cijele dane maltretiraju i vrijeđaju prvom riječi sirijskog arapskog koju je Riad naučio: Yahoudi. Za Arapina ne postoji gora psovka od ove. Židov. Srećom, Riad će uskoro morati krenuti u školu pa će biti prilike za učenje još nekih živopisnih sirijskih riječi…
Kao što je i u Mausu glavni lik Vladek, autorov otac, tako je i u Arapinu budućnosti, iako je riječ o Riadovoj autobiografiji, glavni lik njegov otac Abdul, tragikomična figura čiji pad pratimo kroz serijal i čiji nas postupci tjeraju da nestrpljivo čekamo nove nastavke. Već u početku se jasno uočava Abdulova podvojenost: s jedne je strane obrazovan, ambiciozan i brižan otac, liberalni pobornik panarabizma („Arapski se čovjek mora educirati kako bi izašao iz religijskog mraka“, a Riad bi trebao postati prototip tog novog „Arapina budućnosti“), a s druge licemjerni seksist i rasist s diktatorskim snatrenjima („Ja bih kod Arapa sve promijenio. Prisilio bih ih da ne budu tako ograničeni, da se obrazuju i priključe modernom svijetu... Bio bih dobar predsjednik.“).
Kako godine odmiču, tako se Abdul sve više udaljava od svojih liberalnih studentskih stavova i sve više približava desnici i vjeri, što će eskalirati hodočašćem u Meku i totalnim raspadom ionako disfunkcionalne, sada već peteročlane obitelji. Nameće se još jedna paralela s Vladekom: i Abdul je također prikazan kao užasno naporan i iritantan lik, ali vam ga, na neku čudnu foru, istovremeno bude pomalo i žao. Ono što najviše osvaja kod Arapina budućnosti, uz taj neodoljivi prikaz sukoba civilizacija i isrcpan pogled iznutra na život jedne nama, zapadnjacima, u osnovi prilično nepoznate i strane kulture, jest autorova potpuna, ponekad i brutalna iskrenost pomiješana ponekad s dječjom naivnošću, pronicljivošću, ali i sarkazmom i humorom, neizbježnim sastojcima svake “slice of life” drame koja drži do sebe. Riad ne pati od političke korektnosti te nema zadrške ni obzira ni prema kome, a ponajmanje prema sebi i svojoj obitelji. Otac je, naravno, vlastitom zaslugom prikazan kao negativac, ali ni majka se ne može pohvaliti svojom ulogom u stripu, budući da je prikazana kao pasivni promatrač koji se prepušta plimi, a poslije i ona traži utjehu u (prazno)vjeri tako što rješenje vlastitih problema pronalazi u odlascima u kršćanska svetišta, ali i gatarama. Netko će možda potegnuti pitanje autorove pristranosti i prekomjernog pljuvanja Arapa i njihova načina života, ali tu su Riadov francuski djed koji je, da prostite, homofobni mačo jebivjetar, te francuska blazirana djeca, pa sve nekako dođe u ravnotežu. Riad nevjerojatno vjerno i precizno opisuje svoje djetinjstvo, život i školovanje u nekim zabačenim selima u Siriji i Bretanji, te sreću i olakšanje kad se konačno dočepao Nantesa, „normalnog“ velegrada, nešto s čime se može poistovjetiti svako provincijsko dijete širom svijeta, pa nije ni čudo što je do sada Arapin preveden na dvadeset i jedan svjetski jezik. Zanimljivo, još nije preveden na arapski. Pretpostavljam da zbog sadržaja i tona ne bi bio dobro prihvaćen, ali svejedno, mislim da je bitno da bude objavljen i ondje, jer s vlastitim se manama najbolje možemo boriti tako da se suočimo s njima, a ne zabijanjem glave u pijesak.
Iako je scenarij, očito, ono čime se Arapin najviše diči, treba spomenuti i izvrstan Riadov crtež. Mada je daleko od onoga što će prosječnog čitatelja ostaviti bez daha jer nije klasičan, bogat i realističan crtež nego svedena, polukarikaturalna stilizacija, u pitanju je izuzetno vješt i pametan izbor u službi što efikasnijeg i fluidnijeg pripovijedanja. Pripovjednu svrhu imaju i boje, pa tako žuta boja označava Libiju, blijedoružičasta Siriju, svijetloplava Francusku, zelena je uglavnom vezana za religijske teme, a crvena za dramatične trenutke.
Pročitajte Arapina i, još važnije, ako imate tinejdžere doma kao ja, dajte ga njima da ga pročitaju. Puno će toga naučiti o životu iz tih stranica, uključujući i nešto što će vam kao roditeljima vjerojatno bar malo olakšati život: shvatit će da nije njima tako grozno kao što misle da jest.